Uz liturgijska čitanja 16. nedjelje kroz godinu, razmišlja pater Anto Lozuk

Isusove prispodobe su pravi literarni biseri, a za nas vjernike vrlo su važne za oblikovanje i utvrđivanje našeg kršćanskog svjetonazora. Prošle nedjelje čuli smo prvu prispodobu, onu o sijaču, danas slušamo drugu, treću i četvrtu. Današnje prispodobe govore o neuočljivosti i prividnoj nemoći Božjeg kraljevstva, ali upozoravaju da je ono tu, da u tišini djeluje i polagano preobražava i našu dušu i svijet oko nas. Glavna prispodoba, o žitu i kukolju, ukazuje da je na njivi svijeta uz Božje sjeme zasijano i drugo, neprijateljevo sjeme. Tu se Božje sjeme nalazi u težim uvjetima nego u prispodobi o sijaču. Tamo ga ugrožavaju prirodne nepogode – trnje, kamenje, žega, ptice nebeske; ovdje ga ugrožava neprijatelj.
Ova prispodoba vjerno oslikava svijet oko nas. On je zaista sličan polju koje je preplavio kukolj. Samo tu i tamo vide se stabljike pšenice. U vlastitom srcu često uočavamo istu situaciju: u mislima, riječima, željama, nakanama, djelima također kao da je uz dobro sjeme posijan kukolj, i u nekim trenucima imamo dojam da prekriva čitavo polje naše duše.
Pred ovom situacijom evanđeoski gospodarevi sluge postaju nestrpljivi. Žele odmah poći na njivu i počupati kukolj. Ovi sluge predstavljaju sve one koji ne mogu gledati kako vidljivo zlo sve više osvaja prostore Crkve i prostore svijeta. Oni bi protiv zla jednostavno upotrijebili silu. No, potreba za upotrebom sile proizlazi iz manjka pouzdanja. Kad čovjek izgubi povjerenje u Boga, uzima stvari u svoje ruke i pokušava riješiti probleme upotrebom sile... Upotreba sile je tipično ljudski put. O tome svjedoče toliki sukobi među ljudima, pojedinačni i skupni, razračunavanja, revolucije, ratovi. Upotrebu sile u određenim situacijama odobrava čak i kršćanski moral (samoobrana, obrana nevinoga, obrambeni rat; u Južnoj Americi neki teolozi odobravaju čak i revoluciju potlačenih protiv nepravdi i ugnjetavanja). No, nakon upotrebe sile, makar ona bila opravdana, uvijek vlada pustoš. Rijetke su situacije u kojima čovjek doživljava tako intenzivnu prisutnost zla kao u periodima nakon revolucija ili ratova (kakav je bio naš). Imamo dojam da na njivi svijeta uopće nema Božjega žita, da je posvuda samo kukolj i kukolj.
Upotreba sile nije evanđeoski put. Isus nalaže strpljivost. On dobro zna konačnu sudbinu dobrog sjemena i kukolja. Vrijeme čišćenja će jednom doći. Dobro i zlo, koji sada rastu jedno uz drugo, jednom će biti rastavljeni. Bog će se za to pobrinuti. Nije naš posao dijeliti ljude na dobre i zle, na spasenja vrijedne i na prokletnike, nego njegov. Prispodoba o kukolju ne brani nam da se bavimo kukoljem. Prije žetve trebamo dobro naučiti razlikovati ga od Božjega žita. Prispodoba nas zapravo poziva na zreli kršćanski realizam, na razlikovanje duhova, na prepoznavanje dobra i zla, na usvajanje mudre strategije u borbi protiv zla. A ova borba se vodi i u nama i oko nas. Prispodoba također pruža čvrstu potporu kršćanskoj nadi: Bog se brine za sudbinu svijeta. On budno prati tijek događanja na ovom našem svijetu i brižno pazi da ni najslabija dobra stabljika ne strada.