Uz misna čitanja 15. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Anto Lozuk

“Onoga dana iziđe Isus iz kuće" – ovim riječima započinje današnja evanđeoska poruka. Odmah nam se nameće pitanje: o kakvoj se to kući radi? - Na ovo pitanje nudi nam se dvostruki odgovor: Po svoj prilici to je bila kuća u Kafarnaumu u kojoj je Gospodin poučavao narod i svoje učenike, a možda je tu i stanovao. Mogla je to biti Petrova kuća (ona u kojoj mu je izliječio punicu), ali mogla je biti i neka druga. No, u ovom slučaju riječ 'kuća' upućuje nas i prema jednoj drugoj stvarnosti, prema nebeskom domu iz kojega je došao k nama. Da bi došao u ovaj naš svijet, da bi se približio k nama, Gospodin je morao premostiti ogroman ponor koji dijeli čovjeka i Boga.
Isus, dakle, iziđe iz kuće, uđe u lađu, sjede i poče zboriti velikom mnoštvu koje je stajalo na obali: "Gle, iziđe sijač sijati..." Riječi koje slušamo i slike koje nam one predočuju vrlo su blize ljudima koji žive u zemaljskim kućama. No, istine koje objavljuju ove riječi i ove slike njima su daleke. Njih je nemoguće otkriti iz zemaljske kuće jer su vidljive jedino iz nebeske kuće iz koje dolazi Isus. Prispodobom o sijaču Isus na prvi pogled upozorava na tešku situaciju u kojoj se nalazi palestinski zemljoradnik njegova vremena, ali nam zapravo kroz njegov naoko beznadni trud objavljuje tajne nebeskog kraljevstva.
U Palestini nema širokih i ravnih polja kao u našoj Slavoniji. To su polja slična kršnim dijelovima naše Domovine: malena, uska, puna trnja, čička i kamena. Takva polja bilo je vrlo teško obrađivati, osobito u Isusovo vrijeme. Zato su pretpostavke za dobru žetvu bile vrlo slabe. No, ljudi su ipak sijali u nadi da će ipak nešto od posijanoga donijeti roda.
Njiva naše duše slična je škrtoj zemlji u koju uporni sijač ubacuje sjeme. No, na ovoj njivi sijač nije čovjek nego Bog. I on je vrlo uporan premda zna da je ljudska sposobnost primanja vrlo malena. Mi ljudi puni smo predrasuda, zlih sklonosti, neurednih želja. Trnje, čičak, kamenje – posvuda. Duša je teren koji je vrlo teško obradiv, koji vrlo teško prima Božje sjeme. I kada se čini da ga je prihvatila, da je počelo rasti i cvjetati, već u slijedećem trenutku zbog nečega počinje naglo venuti, sušiti se, ugibati. Naše oduševljenje je vrlo prolaznog karaktera. Brzo se palimo, ali brzo i gasimo.
Sve to Gospodin zna i sve to njega ne obeshrabruje. On zna da njegov trenutak sigurno dolazi, a s njim i žetva. Zna također ta će žetva nadići sva očekivanja... Izričući nam prispodobu o sijaču, Gospodin zapravo želi da svijet promatramo njegovim očima: i u vrijeme sjetve, i u vrijeme žetve, i na počecima i na svršetku. Želi da usred naoko beznadnih okolnosti prihvatimo njegovo raspoloženje i njegov stav. To je stav iz kojega zrači sigurnost. To je raspoloženje u kojemu dominira nada. I u najgoroj njivi nalaze se mjesta na kojima će božansko sjeme donijeti neočekivani rod.