Uz misna čitanja svetkovine Sv. Petra i Pavla razmišlja vlč. Darko Rogina

Današnjom svetkovinom, Crkva nam pred oči stavlja dvojicu prvaka apostolskih, sv. Petra, na kojemu je Krist utemeljio živu Crkvu i sv. Pavla, koji je od gorljivoga Kristovog progonitelja postao njegov gorljiv navjestitelj i apostol naroda. Petar je bio ribar, malen i neznatan čovjek galilejskog kraja, dok je Pavao bio učen, revan i gorljiv Židov, farizej. Obojica su postala „stupovi“ Crkve. Dva muža, koji se u svojoj prošlosti nisu baš proslavili, izabrao je Krist za najvažnije poslanje. Petra, nestalnoga, učinio je „stijenom" Crkve. Onaj koji je slab treba ojačati svoju braću i sestre. Pavao, koji priznaje da je Crkvu „preko mjere" progonio i nastojao je uništiti, primio je na kraju svojega života vijenac pravde, koji Krist sprema svojim vjernima. Krist izabire Petrovu malenost kako bi pokazao da se od malenog čovjeka može isklesati čovjek za velika djela. Bog nas time uči da ljudi kako bi postali velikima, najprije moraju postati malenima. S druge strane Krist izabire Pavlovu veličinu i njegovu osebujnost. Pavao za sebe ističe kako je „Hebrej od Hebreja; po Zakonu farizej, po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran.“ Ali, u njegovoj revnosti zaustavilo ga je Isusovo pitanje: „Savle, zašto me progoniš?“ Pavao je bio zaustavljen vječnom istinom i ljubavi koja ga je obratila na pravi put. Kristu je bila potrebna Petrova jednostavnost i Pavlova revnost. U njihovim životima nakon susreta s Kristom, koji poznaje njihov život, njihovu prošlost, ništa više nije isto i ne može biti. Koliko god različiti bili imaju isti smisao života – gorjeti i izgarati za Krista i njegovu Crkvu. Od ljubavi Kristove ništa ih više ne može rastaviti – jer su u svemu pobijedili po onome koji ih je uzljubio. Za njih je zemaljsko postalo bezvrijedno u odnosu prema dragocjenosti božanskoga i vjere u Isusa Krista. Oni su doista dobar boj bili, trku završili i vjeru sačuvali, te im je darovan neraspadljiv vijenac slave Božje. Oni su propovijedali hrabro i ustrajno, bez straha, Krista raspetoga i uskrsloga, Krista koji je početak i svršetak svega stvorenoga, smisao cjelokupnog stvaranja. Današnji sveci nas upućuju na temelj Crkve, Zaglavni kamen, a to je Isus Krist. Jedan i drugi su različitim osobnostima izgradili Crkvu. U nju su ugradili poniznost i snagu, oduševljenje i apostolski žar. Obojica apostolskih prvaka u jednakoj mjeri u svojoj ljudskosti postavljeni su kao uzori u smislu kako ljudska slabost, grešnost i sljepoća mogu biti pretvoreni u snagu, svetost i ustrajnost što proizlazi iz istinskog susreta Boga i čovjeka. Oni nisu skrivali svoje slabosti, naprotiv, sv. Pavao i piše o njima, a sve da bi posvjedočio čudesnom Božjem zahvatu u ljudski život. Bog nije onaj koji se nameće, nego onaj koji čovjeka upućuje na ljepotu života. Istina je da se sloboda i ljubav često ne mogu ostvariti bez žrtve, pa čak i žrtve vlastitog života, ali i tada smo sigurni - nismo rastavljeni od ljubavi Kristove. Po cijenu vlastitog života upravo su dvojica neustrašivih i svetih propovjednika, Petar i Pavao, udarili temelje Crkve. Onda kad je bilo najteže, u počecima, kad su se skrivali, kad nisu smjeli javno iskazivati svoju vjeru, sveti Petar i Pavao su ponosito, sjećajući se svoga Učitelja, i njegove hrabrosti, ustrajali u naviještanju Radosne vijesti po svem svijetu. Svjesni su bili posljedica, mučenja i smrti za svoja djela, za svoje propovijedanje, no ipak su nastavili propovijedati i djelovati. Nisu se bojali javnog mijenja, društvenih gibanja nimalo sklonih religiji koja se polako, ali sigurno i uvjerljivo javlja na povijesnoj sceni. Nisu se bojali propovijedati i živjeti Istinu osobe Isusa Krista, Sina Božjega. Ponosili su se križem njihova raspetog Gospodina, koji je bio Židovima sablazan, poganima ludost, ali njima Božja snaga i Božja mudrost. Nitko nije mogao znati što će ova dva kršćanska diva postići. Petar i Pavao, koliko god imaju povijesno značenje, toliko su njihove osobe postale i simboli kršćanstva i navještaja Evanđelja. Oni su instrumenti božanske vijesti čovječanstvu. Povijesno rečeno, preko njih je Isus došao na Zapad, u Rim i Europu, do nas. Dva su to različita čovjeka koji se dopunjavaju i koji vode prema punini Isusa Krista. To nam također govori da su svi ljudi, bez obzira kojeg su karaktera, sposobni naviještati i svjedočiti Isusa i njegovo evanđelje. Petar je Isusovu poruku predao Židovima, a Pavao poganima. Tako je Isusova riječ progovorila židovski i grčko-rimski. Nema dvojbe da je Pavao bio uvjerljiv i bistar propovjednik, a Petar uvjerljiv svjedok. Zato se njih slavi zajedno. Na njima počiva Evanđelje i Crkva.