O misnim čitanjima Dvanaeste nedjelje kroz godinu razmišlja p. Siniša Štambuk
U evanđeoskom čitanju
Dvanaeste nedjelje kroz godinu, Isus hrabri svoje apostole: Ne bojte se ljudi. Ne
bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Nisu li to riječi koje
su se odnosile na Isusovo vrijeme i na njegove apostole ili ljude onoga vremena? Kako
shvatiti ove Isusove riječi danas? Svakako, kontekst u kojemu je Gospodin ove
riječi izrekao, važan je, ali se na tomu ne treba zaustaviti. Jedna od karakteristika
ili oznaka Gospodinovih riječi jest trajna aktualnost. Isusove pouke nadilaze prostor
i vrijeme i premda su u njihovu okviru izrečene, o njima ne ovise. Isus je također
rekao da će proći i Zemlja i Nebo, ali da njegove riječi ne, neće proći. Time sam
Isus potvrđuje njihovu važnost, mudrost i svevremenost. Čovjek koji se u svom životu
po njima ravna, baštinit će blaženu vječnost. Utoliko Božju riječ treba shvatiti u
toj širini; većoj od samoga povijesno-kulturalnog konteksta u kojemu su izgovorene;
i ne kao nešto što je za usput; što će nam možda poslužiti, nego kao nešto važno za
vječnost, u koju nam je poslije smrti zakoračiti. Kakva će biti ta vječnost, ovisi
o mojem sadašnjem odnosu prema napisanoj, čitanoj ili slušanoj Božjoj riječi. Riječ
Božja dakle nije luksuz, nego prijeka potreba. Apostoli su Isusovi najbliži učenici
koje On šalje da naviještaju njegov dolazak i da upućuju ljude u njegov nauk. Kako
znamo, Isus je svojim propovijedanjem i nastupima stekao neprijatelje. To su ljudi,
čije srce nije slobodno, nego je bogato i zatrpano mnogim stvarima, te – kako kaže
papa Franjo – u njima nema mjesta za Božju riječ. To su ujedno i ljudi moći; ljudi
koji zgrću svoje blago na zemlji i ne brinu se za drugo, nego ga zgrnu što više i
da ga osiguraju što bolje. Zaneseni su mišlju da će ih ostali zbog toga poštovati
i cijeniti; da će kod ljudi imati osiguranu moć i ugled. Da bi takvo što postigli,
spremni su na sve. Nastoje se dobro povezati s vlastima ili su sami već na kakvom
odgovornom položaju… Maleni, čestiti i skromni ljudi im se uklanjaju, jer takvomu
je nezgodno zapriječiti put… Apostoli su imali i prije Isusova poziva iskustvo
takvih velikih i moćnih i morali su šutjeti; za dobro obitelji; ili da ih veliki i
moćni – kako naš narod kaže – ne uzmu na zub… Isus za takve ljude zna, kao što
mu je poznato i to, na što su sve takve osobe spremne. Ipak, On se ne boji jer je
slobodan i želi da i njegovi apostoli i učenici također budu slobodni; da i ja, koji
ovo govorim; i ti koji ili koja ovo slušaš, isto tako polučiš tu slobodu. Istina će
vas osloboditi, kaže Isus. Ipak, znamo da svijet i ljudi od svijeta, ne vole da im
se govori istina. Ne podnose je jer ih ona prokazuje u njihovom djelovanju, ako nije
čestito. Takvi, dakako, ne podnose ni one koji istinu govore niti one koji ju naviještaju. Isus
je s druge strane svjestan, da život u koji nas On poziva, neusporedivo nadilazi iskustvo
ovoga našeg zemaljskog života. Vrijednost toga života je, dakle, beskrajna i vječna,
a za njegovo je postizanje potrebno nešto malo naših zemaljskih godina, kao i trud
i napor ljubavi i vjernosti Isusu i Evanđelju, kojih iskustvo već imamo u svojoj svakodnevici. Isus
šalje svoje apostole, da naviještaju Evanđelje; da budu ljubav, prisutnost, nježnost
i blagost u ovomu svijetu. Ali Isus i nas šalje. Prema riječima pape Franje, Crkva
smo i ti i ja; i pozvani smo poslani svima donijeti vijest o tom vječnomu životu.
Utoliko se isplati trpjeti u ovom životu radi Isusa i njegova Evanđelja, da bismo
zadobili taj vječni i blaženi život. Ipak, iz iskustva znamo da je lakše reći, nego
učiniti. Problem ipak nije u Isusu, niti u okolnostima koje nam baš nisu naklonjene;
problem je u tomu što nismo osobno uvjereni u taj i takav život; problem je često
i u tomu da nismo osobno susreli Isusa, kao živu osobu, koja nas voli i čezne da budemo
potpuno i zauvijek njegovi. Strah od moćnika ovoga svijeta, pokazuje da nisam uvjeren
u Isusovu poruku; odnosno da nisam povjerovao; da nisi povjerovao ili povjerovala...
a neugodno ti je to priznati sebi, a kamoli drugima i tako nastavljamo ići „sigurnim“
putem većine. Ipak treba se odvažiti i tražiti u molitvi i u Sv. Pismu, dovoljne razloge
da povjerujemo i odvažimo se… Prije tjedan dana objavljen je intervju, koji je
Sveti Otac dao španjolskomu dnevnom listu La Vanguardia. Govoreći o svom odnosu prema
ljudima; prema Božjemu narodu, a svjestan toga da bi mu se – kad onako bez ikakve
zaštite ide među ljude – moglo nešto i dogoditi, Papa je kazao: Ne želim zapreke.
Znam da bi mi se moglo nešto dogoditi, ali sve je u Božjim rukama. Papa je Franjo
čovjek vjere i bliske, pristupačne i sveobuhvatne dobrote i teško nam je povjerovati,
da bi on mogao imati neprijatelja i da bi mu netko htio nauditi. No, ovdje je važno
to njegovo pouzdanje u Boga i povjerenje u njegovu riječ. Ako vrabac ne pada na zemlju,
a da Bog to ne zna; ako su nam i vlasi na glavi izbrojene, zbog čega se onda brinuti?!
Papa Franjo je povjerovao i stoga svjedoči! Svjedoči Isusa Krista! Daje nam primjer
vjere, odvažnosti i hrabrosti; odvažimo se i mi povjerovati Isusu i činiti ono što
nam zapovijeda i savjetuje. Ako se ovdje potrudimo biti Njegovi i za Nj svjedočiti
– a Papa nam daje primjer – Isus će nas priznati pred svojim Ocem, a Otac će nas primiti
u svoju vječnu radost. Upravo to vam želim dragi slušatelji…