O Presvetomu Trojstvu razmišlja p. Siniša Štambuk

Prošle smo nedjelje proslavili svetkovinu Pedesetnice koja se smatra zaključkom i posljednjim djelom Isusa Krista. Silaskom Duha Svetoga, kojega Isus šalje kao Dar od Oca, kako bi nastavio njegovo djelo u smislu posvećenja ljudi, možemo reći da se Bog manifestirao u svojoj troosobnosti. Bog Otac je Stvoritelj svijeta i čovječanstva; Isus Krist, Sin Božji, je Otkupitelj svega i svih koje je Otac stvorio, a Duh Sveti jest Posvetitelj svijeta i čovjeka; Posvetitelj otkupljenih i vjernih. Iako se Božja višeosobnost može naslutiti i na početku Sv. Pisma, prigodom stvaranja čovjeka, ipak je njezino jasno otkrivanje zadržano do utjelovljenja same Riječi Božje, čija uloga i jest Objava; ono što Bog izravno kaže nama o Sebi samomu. Isus nam Boga, dakle, objavljuje kao Trojstvo. Zato ove nedjelje, Boga možemo na naš ljudski način pojmiti i slaviti kao Trojstvo. To su Otac i Sin i Duh Sveti. Kao što smo čuli na svetkovinu Uzašašća, Isus učenicima nalaže da upravo u to Ime, krste one koji vjeruju i koji se žele spasiti.
Kad mi svećenici govorimo o Presvetomu Trojstvu, uvijek smo manje ili više zbunjeni i nesigurni u tome što reći i kako se pri tomu izraziti. U tom nastojanju da vjernici ipak imaju neku predodžbu i da ta predodžba bude istinita, neke stvari treba držati na umu.
Prvo: Boga, koji je po svojoj bîti beskrajan i vječan, čovjek – koji je po naravi stvoreno i ograničeno biće – nije u stanju potpuno odnosno apsolutno spoznati. Čovjek Boga ipak može spoznati potpuno u relativnom smislu; dakle, na svoj način i sposobnostima koje posjeduje. Kao što neku posudu možemo potpuno ispuniti morem, te je ta posuda puna, da punija ne može biti, ipak nitko promatrajući je ne bi došao do zaključka da se u toj posudi nalazi svo more. Slično je i s našom spoznajom Boga.
Stoga je razumljivo zašto Crkva, kada progovara o Bogu ili o Trojstvu počesto spominje riječ tajna ili otajstvo, što označuje nešto nadspoznatljivo; što nadilazi naše sposobnosti, ma kolike one bile. Zato je Presveto Trojstvo čovjeku najveća, ali i najdivnija tajna na koju je upućen. Štogod više tu Tajnu upoznajemo, to više uviđamo veličanstvenost i uzvišenost Božju s jedne; te vlastitu malenost, nesavršenost, ograničenost i grješnost, s druge strane.
Druga stvar koju je bitno znati jest da svoju spoznaju, nikada u potpunosti ne možemo izraziti i predočiti riječima. Pa dobro, kako onda govoriti o Trojstvenom Bogu?
Trebamo prethodno reći da govor o Bogu nije svrha, nego samo sredstvo za njezino ostvarenje. Isto kao što nije svrha recepta ili upute za pripravu kolača, sam opis kao takav, nego je to samo sredstvo da se kolač napravi i uživa. Slično tomu, svrha našega govora o Bogu nije govor, nego Bog sam.
Tu nam donekle u pomoć priskače Sv. Ivan kada kaže: Bog je Ljubav. U evanđelju ove nedjelje Isus Nikodemu otkriva Božju ljubav prema svijetu koji je stvorio, otkupio i kojega hoće posvetiti i spasiti: Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Iz upravo rečenog jasno je da Bog ljubi svijet. Stvorio ga je iz ljubavi, po Ljubavi i za ljubav… Božja bît; Božja narav jest ljubav; da ljubi i da bude ljubljen. Bogu naša ljubav ipak nije potrebna u tom smislu da on bez nje ne bi mogao, nego zato što je to jedini način da se mi spasimo!
Nakon čovjekova pada u zamku Božjega neprijatelja, taj isti Bog – Ljubav – šalje svoga Sina da taj pali svijet, pouči, prosvijetli i otkupi. Božji Sin, iako po svojoj bîti Bog, dolazi k nama kao Čovjek; trpi i živi kao i svaki čovjek; te govori našim, ljudskim jezikom da ga razumijemo bez zabune. Nije došao osuditi nas, kaže Evanđelje, nego ponuditi nam spasenje, a spasenje znači izbjeći osudu; drugu i vječnu smrt.
Otkrivši nam konkretno Božje ime: Otac, Sin i Duh Sveti, Isus nam otkriva i tri Osobe jednoga jedinoga Boga. Ako nas Sv. Ivan, s jedne strane uvjerava da je Bog ljubav, te ako Trojstvo osoba shvaćamo kao zajedništvo, onda nas to upućuje na zaključak da je Bog u sebi, Zajedništvo Ljubavi ili Zajedništvo triju Osoba u ljubavi. Isusov spasiteljski poziv, ujedno je i poziv na sudjelovanje u Božjemu trojstvenom životu; u životu Boga koji je Ljubav. Dakle, svaki je čovjek pozvan na spasenje i na sudjelovanje u blaženomu Božjem životu; na sudjelovanje u potpunoj i apsolutnoj Ljubavi.
Slavimo Boga koji je ljubav. Nije dakle riječ o jednoj udaljenoj, nedokučivoj i usamljenoj zbilji, nego o zajedništvu Triju Osoba u samoj njihovoj bîti, koja je ljubav. Možda bismo mi kršćani mogli na poseban način i s posebnom pozornošću – rekao bih – ove nedjelje promisliti o znaku križa kao znaku ljubavi Trojstvenoga Boga; znaku koji više puta dnevno stavljamo na se dodirujući svoje čelo, grudni koš i ramena. S više svijesti i zahvalnosti promisliti i promišljati o znaku i daru našega spasenja. Poziv je upućen. Onaj koji te zove platio te skupo jer te ljubi. U ovomu svijetu mi vrijednost neke stvari mjerimo u novcu; u Božjemu svijetu vrijednost se mjeri ljubavlju. Drugim riječima: Bogu si toliko drag ili draga; toliko te ljubi, da te otkupio svojim vlastitim životom (Isus Krist), a Isus nam svjedoči da veće ljubavi od te nema! Završimo ovo promišljanje molitvom slavljenja Boga kao Presvetoga Trojstva: Slava Ocu i Sinu i Duhu svetomu; kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova – AMEN.