O svetkovini Duhova i o Duhu Svetomu, razmišlja p. Siniša Štambuk

Silazak Duha Svetoga nad Isusove učenike
Rođendan Crkve
Dragi slušatelji,
ove se nedjelje prisjećamo događaja kad je Duh Sveti, sišao nad jednu skupinu ljudi, okupljenu oko Isusove Majke Marije, čija je zajednička oznaka bilo to, da su bili učenici Isusa Krista.
Taj događaj slavimo jer je to zapravo rođendan Crkve. Od toga časa oni koji su se zaključali u strahu od Židova, postaju odvažni navjestitelji Isusa Krista; njegove Osobe, Imena i nauka. Učenici upravo u snazi primljenoga Duha, postaju Apostolima; postaju stvarnim poslanicima, koje goni jedna nutarnja snaga i radost, koju do tada nisu poznavali ni iskusili...
Tko je zapravo Duh Sveti? Teologija nas uči da je to Treća božanska Osoba; uz Oca Stvoritelja i njegova Sina, Isusa Krista, treća Osoba Presvetoga Trojstva. Ipak, Duh Sveti je, za naše ljudsko poimanje, najmanje poznat, zato ga papa Franjo i naziva: Velikim Nepoznatim. Isto tako, Duh je našoj ljudskoj naravi nekako i najteže shvatljiv. Ako baš hoćete, nije nam ga ni moguće shvatiti, ali ga možemo prihvatiti; primiti u vlastiti život; kao sigurnu Prisutnost, koja nas ispunja mirom i radošću. Upravo je to ono što se dogodilo Apostolima u Dvorani posljednje večere.
Iz Evanđelja je vidljivo da je Isus i prije silaska Duha Svetoga, Učenike slao naviještati i krstiti – sjetimo se prošlotjednog izvještaja sa svetkovine Uzašašća, kad ih Uskrsli izravno šalje u svijet da sve narode učine njegovim učenicima i da ih krste u ime Oca i Sina i Duha Svetoga... – pa ipak, dok na učenike nije sišao Duh Sveti, bili su pasivni i nisu djelovali u smislu Isusova naloga. Ono što o Bogu znamo, može biti istinito, zanimljivo i lijepo; također iskustvo nekoga Božjeg zahvata u našemu životu, može nas obradovati i ponijeti; pa ipak, to nije dovoljno za ono radosno i odvažno djelovanje koje Bog od nas očekuje, a koje je zapravo svjedočenje za Nj i za Radosnu vijest.
Učenici su na Uskrs; i nakon što su od drugih očevidaca čuli da je Isus uskrsnuo, i dalje bili u strahu od Židova. Pa ni samo njihovo iskustvo Uskrsloga koje ih je obradovalo, nije ih pokrenulo na otvoreno djelovanje, a kako znamo, ukazivao im se četrdeset dana nakon svog uskrsnuća i u toj ih je stvarnosti utvrđivao. I mi, ako još uvijek nismo bezrezervno primili Duha Svetoga, imamo svoje Židove - u prenesenom smislu – imamo one pred kojima se bojimo iznijeti otvoreno svoja vjerska uvjerenja i stavove, te im navijestiti Radosnu vijest. Strah nas je onih koji imaju vlast; koji nas mogu proglasiti ovakvima i onakvima; koji imaju moć…
Isus je svjestan naše ljudske slabosti; težine i nepokretnosti naše pale naravi, pa nam je od Oca obećao poslati Duha, djelotvornu Snagu Božju. Kako vidimo, ovim događajem započinje život Crkve. Život je Crkve sam Duh Sveti; On ju oživljuje i čini djelotvornom, radosnom i svjedočkom.
Svi su katolički vjernici, u činu krštenja, već primili Duha, koji se u sakramentu Krizme ili Potvrde, svjesno i potpunije prima i koji bi nas trebao u našemu životu i svakodnevici, učiniti svjedocima Isusa Krista odn. svjedocima Božjim. Ipak, znamo da za većinu katolika to nije tako.
Mnogi ne žive svoju vjeru i ne znaju za što bi uopće i zašto trebali svjedočiti i obično kažu da to spada na biskupe, svećenike i časne sestre. Je li onda zakazao Duh Sveti ili mi? Ako čujemo za neke izvanredne primjere i svjedoke vjere našega vremena, onda znači da Duh djeluje; da nije zakazao On, po kojemu i u kojemu je Crkva i živa i sveta; nego vjerojatno mi. Dakako da se smijemo upitati i istražiti zašto je tomu tako…
Duh Sveti je unutar Presvetoga Trojstva, Ljubav! Ljubav kojom nebeski Otac ljubi svoga Sina; i kojom Sin ljubi svoga Oca! Duh je Sveti na vani djelotvorna i životvorna Božja Ljubav po kojoj je svijet Stvoren. Već u prvim recima Biblije, gdje se opisuje stvaranje svijeta i čovječanstva, uočavamo da je Duh Božji bio prisutan i djelatan. Kasnije ga kroz Sveto pismo vidimo kao Onoga koji nadahnjuje i nastanjuje vjerne Božje sluge i proroke. Duh Sveti je u Starom zavjetu djelovao u pojedinim osobama; u pomazanicima i prorocima Božjim. U novom Zavjetu On se želi nastaniti u svakoj osobi koja vjeruje i koja sukladno vjeri želi živjeti.
Isus kaže: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Čuvati Isusovu riječ znači čuvati Božju Riječ. Čuvati ovdje znači vršiti, provoditi u praksi, u životu; živjeti. Tko dakle ljubi Isusa, živi po njegovu nauku; po njegovoj riječi. Vršeći i provodeći u vlastitom životu ono što je Isus naučavao, privlačimo Ljubav Oca i Sina, koji će nas po toj istoj Ljubavi, koja je Duh Sveti, pohoditi i kod nas se nastaniti. Već je to blaženstvo u ovom životu!
Bog nam čezne darovati svoju Ljubav jer ćemo samo tako, svoj život i ovaj svijet moći učiniti boljim i sretnijim. Ljubav nas Božja čini Njemu sličnima, a svaki se roditelj raduje kada kod svoga djeteta otkrije neku vlastitu osobinu, neku sličnost. Nemojmo da naše navike i naš način života budu zapreka Duhu Ljubavi. Uklonimo iz našega života grijeh u svim njegovim oblicima i primimo bez pridržaja Duha Svetoga u svoj život. Neka On, Gospodin i Životvorac, prosvijetli oči naše pameti i srca i neka u nama obnovi svoju sliku i priliku, na koju smo stvoreni... Amen.