O knjizi Roka Prkačina »O. Petar Perica, DI: Pjesnik i mučenik« govori Marito Mihovil Letica

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu objelodanio je početkom godine 2014. knjigu »O. Petar Perica, DI: Pjesnik i mučenik«, kojoj je autor isusovac Roko Prkačin. Knjiga sadrži 295 stranica u 20 poglavlja i opremljena je brojnim fotografijama te faksimlima dokumenata. U ovom je vrijednom djelu podastrt bogati, plodonosni, u potpunosti Bogu posvećeni životni put isusovca i mučenika vjere Petra Perice.
Petar Perica rodio se 27. lipnja 1881. u selu Kotišina poviše Makarske. Bijaše on četvrto i najmlađe dijete u obitelji Stipana Perice i Antice rođene Srzić. Zanimljivo je spomenuti da obitelj Perica starinom potječe od slavnoga hrvatskoga plemena Kačić. Fra Andrija Kačić Miošić u »Razgovoru ugodnome« opjeva junake iz roda Kačićâ i spominje njihov kaštel u malome selu Kotišini. Nema sumnje da je i Petar Perica znao na tragu suplemenjaka Andrije Kačića Miošića napisati pjesme koje će narod prihvatiti i pjevati, koje će se mnogima doimati narodnima. Naime, Petar Perica autor je pjesama odnosno stihova u pjesmama »Zdravo djevo, svih milosti puna« i »Do nebesa nek se ori«, koje Hrvati katolici nezaobilazno pjevaju na crkvenim svečanostima.
Može se kazati da je upravo zahvaljujući pjesničkome talentu Petar Perica postao svećenikom, isusovcem. Jer kada je 1895. godine splitsko-makarski biskup Filip Frano Nakić pastirski pohodio Makarsku, pozdravio ga je učenik trećega razreda građanske škole Petar Perica vlastitom pjesmom – a biskupu se pjesma toliko svidjela da se zainteresirao za marljivoga i nadarenoga đaka. Čuvši kako ima želju postati svećenikom, a da ga siromašna obitelj ne može školovati, ponudi mu sjemenište u Travniku u Bosni, sjemenište koje su vodili isusovci.
Nakon travničkoga sjemeništa stupio je Petar Perica 1901. u novicijat Družbe Isusove u Velehradu u Češkoj. Nakon toga je humanističke nauke i retoriku učio u austrijskim kolegijima. Potom je skolastičku filozofiju studirao u slovačkoj Bratislavi, pa je uslijedio magisterij u travničkome sjemeništu, a zatim studij teologije u austrijskome gradu Innsbrucku. Tamo je zaređen za svećenika 26. srpnja 1914., a mladu misu je služio 9. kolovoza iste godine u rodnoj Kotišini.
Zatim slijede razne službe i mnoge duhovničke i pastoralne dužnosti: u Zagrebu, opet u Travniku, pa u Splitu. U Splitu je sjemeništarcima držao nezaboravne duhovne vježbe, ispunjene zanosom i pjesničkom slikovitošću. Ovako je patra Pericu doživio ondašnji sjemeništarac i kasniji književnik Ivan Raos:
»Iza tih Dv [duhovnih vježbi] ima ispovjednika koliko god hoćeš. I svi vanjski: isusovci i kapucini, pa pater Perica s dugom bradom, ne može se brijati, jer mu koža puca pod britvom. On nam je uz duhovnika i ravnatelja održao svete rekolekcije, peterostruke dnevne propovijedi: o Bogu, o Majci Božjoj, o anđelima... Divno govori pater Perica i ja mislim da nikada nije bilo na svijetu takvoga govornika.«
Valja svakako spomenuti da je Petar Perica za svojega apostolskog djelovanja u Splitu surađivao s Ivanom Merzom u namjeri da u Hrvatskoj osnuju svjetovni institut, o čemu je sačuvana njihova bogata korespondencija. Nakon odlaska iz Splita pater Perica postaje duhovnik sjemeništa u Šibeniku. Tamo ga đaci smatrahu svetim čovjekom i čuli su ga više puta govoriti da želi umrijeti za Krista, mučeničkom smrću.
U Dubrovnik je Petar Perica došao u siječnju 1937. Tamo je postao apostol mladeži i apostol pobožnosti Srca Isusova. Već mu je odavno bilo osobno geslo: »Sve veća slava božanskoga Srca Isusova«. Bijaše pater Perica na glasu svetosti, što ga je počeo pratiti još kao mladića u travničkome sjemeništu, a umro je svetačkom, mučeničkom smrću na Daksi, otočiću nadomak dubrovačke luke Gruž, gdje su ga u noći s 25. na 26. listopada 1944. streljali partizani, bez suđenja i bez ikakvih dokaza krivnje. Zajedno s patrom Pericom tada je mučki pogubljeno najmanje 35 Dubrovčana, među kojima 7 svećenika. U ovoj knjizi Roka Prkačina možemo o dostojanstvenoj i mučeničkoj smrti Petra Perice pročitati:
»Mobilizirani partizanski vojnik, nakon ulaska partizana u Dubrovnik, nalazeći se u partizanskoj jedinici na Brgatu, čuo je kako su partizani, vrativši se baš s Dakse u bazu na Brgatu, među sobom pričali da su mitraljezom pokosili mnoge Dubrovčane. Jedan od njih je rekao kako ne može zaboraviti sliku 'padra Perice' oko kojega su se okupili osuđenici s rukama preko očiju, a on raskrilio ruke i pjevao crkvenu pjesmu Tebe Boga hvalimo i gledao ravno u mitraljesku cijev.«
Partizani su, vođeni bezbožnom komunističkom ideologijom, vidjeli u svećenicima Katoličke Crkve tzv. »narodne neprijatelje«. Optužbe protiv svećenika ne samo da bijahu lažne i neuvjerljive nego često i neinteligentne. Pogotovo su im smetali isusovci. Valja u tom smislu citirati ono što je u jednome novinskom intervjuu godine 1992. izjavio Ante Jurjević Baja, negdašnji organizacijski sekretar Oblasnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju:
»Moje je intimno uvjerenje, da su naši obavještajci živjeli u uvjerenju, da je glavna neprijateljska služba djelovala među dubrovačkim isusovcima. To je bio glavni razlog pogubljenja tolikih svećenika. Ne znam jesu li oni radili za Engleze ili za Gestapo, ali rečeno mi je da je to bilo obavještajno žarište. Podatke je davala u svakom slučaju obavještajna služba, davao ih je Dušan Guzina. A na osnovu tih provjerenih podataka su trebali biti i suđeni.«
Razumije se da nikada nikakvoga suđenja nije bilo; sve su optužbe napisane nakon pogubljenja, da se pokuša naknadno zadovoljiti pravna forma. A o navodnim »provjerenim podatcima« dovoljno govori Jurjevićeva izjava da partizani zapravo nisu znali za koga su isusovci tobože radili – za Engleze ili za Gestapo – kao da je riječ o nekoj uzgrednoj i beznačajnoj razlici. (?!)
Važno je istaknuti: sve optužbe protiv patra Perice posve su neutemeljene. Pater Perica nije bio fašist, nikada se nije bavio politikom, a od ideologije je zazirao. Nije bio reakcionar niti je kvario mladež. Propovijedao je ljubav i prema neprijateljima. Tako je rekao stanovitomu budućem časniku sljedeće:
»I neprijatelj je Božje stvorenje [...] Ne smije se na zlo odgovarati zlom, a mržnja je pogubna i za jednu i za drugu stranu u sukobu. Kao hrvatski vojnik i budući časnik hrvatske vojske morate biti uzor poštenja, pravednosti i poštivanja čovjeka.«
Kada su početkom rata Talijani odveli skupinu Dubrovčana u Elbasan u Albaniji, intervenirao je Petar Perica kod talijanskoga zapovjedništva. Potom je zauzetno pisao na više adresa tražeći njihovo oslobađanje. Drugom prilikom, kada su Talijani zatvorili zbog antifašističkih parola pedesetak mladih Dubrovčana, pater Perica je tražio da ih se pusti na slobodu. Talijani su od ustaških vlasti zahtijevali da ušutkaju toga, kako su rekli, »neugodnoga čovjeka«. Ubrzo je pater Perica završio u talijanskome zatvoru, ali je oslobođen zauzimanjem talijanskoga isusovca Giuseppea Valentinija, koji se u to vrijeme zatekao u Dubrovniku.
Iz svega se dade zaključiti da su komunisti – samozvani i tobožnji antifašisti čije su metode zapravo boljševičke – pogubili uzornoga kršćanskog humanista, čestitoga hrvatskog domoljuba te istinskog antifašista. Učinili su to iz ideološke mržnje, iz mržnje prema kršćanskoj vjeri. Zato je smrt patra Petra Perice mučenička – on je živio svetačkim životom i svetačkom je umro smrću. Kao istinski martir: svjedok, mučenik vjere u Krista. S pravom je isusovac Josip Antolović naslovio životopis Petra Perice »Vitez Srca Isusova«.
A dubrovački biskup Mate Uzinić je 31. listopada 2012. predložio da se za Petra Pericu, uz još neke svećenike, pokrene dijecezanski proces za utvrđivanje njihova mučeništva i proglašenja blaženima. Valja nam se tome svesrdno nadati i na tu nakanu postojano moliti.