Svaki je bolesnik jedinstveno tjelesno-duhovno biće, i svaki medicinski pristup ima
voditi računa o tom identitetu, ne ograničavajući se samo na zdravstvenu pomoć – rekao
je papa Franjo primivši 12. travnja u audijenciju sudionike kongresa o onkološkoj
kirurgiji. I najistančanije iskustvo na području medicine i kirurgije neće nikada
biti sinonim izvrsnosti u liječenju bolesnika, ako se ograniči samo na terapiju za
tijelo – rekao je Sveti Otac nazočnim stručnjacima za onkološku kirurgiju, kojih je
bilo oko 120, tumačeći da, kad se govori o potpunom zdravlju u vidiku vjere, ne valja
izgubiti iz vidika da je ljudsko biće, stvoreno na sliku i priliku Božju, jedinstvo
tijela i duha. Ta se dva čimbenika mogu razlikovati, ali ne i odvojiti, jer osoba
je jedna – dodao je papa Franjo. Stoga je – prema Papinim riječima – potrebna cjelovita
skrb, koja osobu shvaća u cjelini, te s medicinskom skrbi – rekao bih 'tehničkom'
skrbi – sjediniti i ljudsku, psihološku i društvenu potporu, jer liječnik ima liječiti
sve: ljudsko tijelo, uz psihološku, društvenu, pa i duhovnu dimenziju; i uz duhovnu
pratnju i potporu pruženu obitelji bolesnika. Kao oslonac tom uvjerenju, papa je
Franjo istaknuo riječi blaženoga Ivana Pavla II. iz 1985. godine. Tada je, naime,
papa koji će uskoro biti proglašen svetim, u motu propriju 'Dolentium hominum' napomenuo
da je nužno potrebno da zdravstvene djelatnike vodi potpuno čovječno viđenje bolesti,
i da njihov pristup bolesniku koji trpi bude potpuno ljudski. Bratska nas solidarnost
s bolesnicima otvara za istinsku ljepotu ljudskoga života, koja obuhvaća i njegovu
krhkost, tako da možemo prepoznati dostojanstvo i vrijednost svakoga ljudskog bića,
u kojem se god stanju ono nalazi, i to od začeća pa do smrti – rekao je Sveti Otac. Uoči
Velikoga tjedna, Papine misli o trpljenju pošle su do Kalvarije i Čovjeka Boga koji
daruje svoj život. Tu je ljudsko trpljenje prihvaćeno sve do kraja, i otkupljeno od
Boga koji je Ljubav – napomenuo je papa Franjo te dodao – Samo Krist daje smisao sablazni
nedužne boli. Često se u srcu pojavi ono tjeskobno pitanje koje je postavio Dostojevski:
'Zašto djeca trpe?' Samo Krist može dati smisao toj 'sablazni' – ponovio je Sveti
Otac te nazočnima napomenuo da i oni mogu, u svakodnevnom obavljanju svojega posla,
uvijek gledati Krista, raspetoga i uskrsloga.