Uz misna čitanja četvrte korizmene nedjelje razmišlja pater Siniša Štambuk

Isus ozdravlja slijepca od rođenja
Prema evanđeoskom izvještaju predviđenom za četvrtu nedjelju korizme, Isus nailazi na slijepca od rođenja. Riječ je o čovjeku koji nikada nije ugledao svjetlost dana, prirodu ili druge ljude, niti sebe samoga.
Smijemo pretpostaviti da je oko, odnosno sposobnost gledanja i vida, zapravo najvažnije od osjetila. Čovjek bez osjetila sluha ili mirisa ili okusa ili opipa – iako znatno smanjenih sposobnosti – ipak nije u toj mjeri nesiguran, nesposoban i o drugima ovisan, kao kad je riječ o nedostatku vida.
Bog je, s druge strane, čovjeka – Adama – stvorio sa svim i savršenim čulima, kako bi tijekom svog života, mogao ostvariti njegovu zamisao i volju; kako bi mogao ostvariti sebe, što zapravo znači: biti prema Božjoj zamisli. Prema tome, stanje ovoga čovjeka nije Božja volja, niti je sukladno Božjoj zamisli za čovjeka, premda se zbog činjenice da se ovaj čovjek takvim rodio, može činiti da jest.
Isus to više nego jasno pokazuje, rekavši da stanje sljepoće ovoga čovjeka, nije posljedica njegovih, a niti grijeha njegovih roditelja, nego je njegovo stanje radi toga da se na njemu očituju Božja djela. Možda se ovdje netko pita: Zar Bogu ne bi bilo više na slavu da je učinio da se ovaj ne rodi kao slijepac? – Zapravo i ne. Da je bilo tako i da se čovjek zdrav rodio, o tome ni tijekom povijesti, a niti danas, ne bi bilo ni spomena; niti bi se Otac proslavio u Sinu, a niti bi nam bila jasna Božja zamisao kao ni pojam Božjega milosrđa.
Ako se pitamo: Kako to da je dobri Bog, koji sve zna i prije nego se dogodi, dopustio da se ovako nešto dogodi – tim više što ni njegovi roditelji ni on nisu protiv Boga teško sagriješili? Bog se izgleda poslužio sljepoćom ovoga čovjeka kako bi po njegovu primjeru sve nas poučio. Kako bi nam ukazao na jednu duhovnu stvarnost…
U evanđelju vidimo da Bog u i po svome Sinu, Isusu Kristu, traži čovjeka; nalazi ga i prilazi mu. Do susreta s Isusom, slijepac nije imao nikakve nade u ozdravljenje – nije naime ni znao što bi to značilo: vidjeti. Pomirio se sa svojom sudbinom: biti prosjak, stalno u nesigurnosti i u ovisnosti o drugima, a možda nerijetko i predmet ismijavanja; drugim riječima: bio je bez dostojanstva koje mu po Božjoj zamisli i volji pripada; i nije živio nego životario.
Naprotiv, nakon susreta s Isusom, sve se iz temelja mijenja: čovjek više nije slijep, nego vidi; nije ovisan o drugima, nego slobodan; ne životari, nego je životu potpuno otvoren. U Isusu slijepac susreće Božje očinsko milosrđe i milost koja ga mijenja i uvodi u novu stvarnost, za koju je do tad bio slijep; susreće i radost, koju ni na koji način do tada nije mogao pretpostaviti, pojmiti ili joj se ponadati.
Dragi slušatelju i slušateljice: Isus je Svjetlo svijeta; u Njemu smo svi pozvani na novost i puninu života! Slijepac od rođenja predstavlja stanje čovjeka nakon grijeha Adama i Eve. Kakvo je ono? Stanje je to bez milosti; stanje ovisnosti i životarenja, koje završava smrću.
Toliko je danas duhovno slijepih, koji sve užurbanije trče za životom koji otječe i žude nasrkati se prolaznih užitaka i što više steći dobara ovoga svijeta, a zanemaruju Boga i njegovo kraljevstvo, koje daleko nadmašuje sve ono što svijet ima za ponuditi. I tako sve što steknu ostane onome koji se oko toga nije trudio, a gube ono što im je Sin Božji svojom mukom, smrću i uskrsnućem, priskrbio; ono što im je Bog u svojoj neiscrpnoj i vječnoj ljubavi namijenio.
Bog je svjetlost i tame u njemu nema nikakve, poručuje nam Sv. Ivan. Bog i tebe zove da se otvoriš Njegovoj punini; njegovoj milosrdnoj ljubavi i milosti u Isusu Kristu. I ti si, draga slušateljice, i ,dragi slušatelju, pozvana i pozvan na susret s Isusom, koji ti može iz temelja promijeniti život. Poslušaj njega koji te nuka: idi u Siloam, operi se u iskrenoj i svetoj ispovijedi, progledaj i živi…