Uz misna čitanja treće korizmene nedjelje razmišlja pater Siniša Stambuk

Korizmeno je vrijeme za nas prigoda za kritičko i istinoljubivo preispitivanje srca; onoga što i onoga kako živimo. Ono je isto tako poticaj i na milosrdno i strpljivo promatranje bližnjih; njihovih potreba i nada, kao i na milosrdno djelovanje u službi i na dobro istih. Pozvani smo dakle na djela ljubavi i milosrđa. Da bi ljubav bila istinska i milosrđe nehinjeno, potrebno ih je osloboditi svake vrste osuđivanja, ogovaranja,
Stručnjaci kažu da su se Židovi Isusova vremena neprijateljski odnosili prema Samarijancima. Držali su ih za otpadnike od vjere; nisu se s njima htjeli družiti niti su s njima razgovarali. Od njih su zazirali.
S druge strane, iako vjeran Zakonu i uredbama, Isus nije bio na njih navezan ili njima uokviren. Isus je slobodan žeđati, pitati,... Vidimo da je njegovo ponašanje sasvim drukčije. On sa Samarijankom započinje dijalog, razgovara, pokazuje joj da ju poštuje i da joj želi dobro. Iako je ta žena živjela – kako bismo mi danas ublaženo rekli slobodno – ipak nije bila uistinu slobodna. Grijeh ju je priječio da shvati dublji i životni smisao Isusovih riječi. Premda je živjela u grijehu, Isus je zbog toga ipak nije ni optužio, ni prekorio; ni prokleo niti kamenovao... A kako je s tobom dragi slušatelju ili slušateljice?
Možda u tvojoj sredini živi osoba koju ljudi preziru, optužuju; ponižavaju ili ismijavaju, ne imajući obzira ni smilovanja. Možda je to netko tko ti je učinio nešto nažao, a nisi mu htio ili htjela oprostiti. Možda je to netko druge nacionalnosti, vjere ili vjeroispovijesti. To može biti i osoba koja ti je antipatična; koju ne možeš smisliti; ili osoba kojoj na nečemu zavidiš. Možda je riječ o osobi koja trpi od bitnih tjelesnih ili karakternih nedostataka i mana... Kakvi su tvoj stav i ponašanje prema toj osobi? Jesu li slični Isusovima?
Samarijanci su za Židove bili otpisani, osuđeni. Ogroman je broj Židova tako razmišljao i tako djelovao... osim Jednoga – Isusa! Nama se često čini da je većina u pravu, pa i kad znamo za argumente koji tome i ne idu u prilog – i iz straha da se sami ne sučelimo s tolikim mnoštvom – pomirimo se s nepravdom koja se dotičnoj osobi nanosi.
Isusov nam odnos prema Samarijanki može pomoći da preispitamo vlastito gledanje i stavove prema drugim ljudima; prema onima koji su za nas pogani, primitivci, neznalice – ili jednostavno – izgubljeni slučaj. Ako u sebi ili na glas tako mislimo, nismo li ih time u svom srcu zapravo osudili? A gdje je tu onda ljubav i odakle nam milosrđe? Ovaj nam primjer može pomoći da uvidimo kako Isus od onih koje u svojoj skučenosti, nepravednosti i zbog predrasuda smatramo izgubljenima, čini prvine svojih spašenika! Pomaže nam također uvidjeti kako je grijeh jedna nevidljiva stvarnost; koja ne ovisi o tome, prihvaćamo li njezino postojanje ili ne; imamo mi možda drukčije mišljenje, objašnjenje ili naziv... Grijeh je nevidljiva stvarnost, kao što je to i ljubav. Da nije vidljiv svima je jasno, a da je stvarnost vidi se po plodovima.
Ne poznajem ništa prikladnije za ispitivanje vlastitoga srca i savjesti, od Božje riječi! U mjeri u kojoj Božju riječ shvaćam olako, kao već pročitanu, odslušanu ili poznatu; ili sam joj vjeran samo u velikim ili važnim stvarima, a ne i u malenima, u toj ću mjeri biti slijep za stvarnost grijeha u sebi samomu, zbog toga što se grijeh upravo nastanjuje u propustima i šupljinama moje savjesti i mojega srca! Naš odnos prema Božjoj riječi odaje naš odnos prema nama samima i prema bližnjemu, a naš odnos prema bližnjemu, za Boga je odraz i mjerilo, naše ljubavi prema Njemu samomu... Sve ono što učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste – kaže Isus.
Kako vidimo, otpisana je i grješna Samarijanka, ne samo promijenila vlastiti život, nego je učinila da i drugi dođu k Isusu, da se sami uvjere, da povjeruju te da se spase. Isus nam je pokazao koliko ploda može donijeti malo ljubavi, pažnje i nježnosti darovane bližnjemu; darovane besplatno i ne postavljajući uvjete.
Isus Krist je došao otkupiti svakog čovjeka; da se svi oslobode grijeha i da se spase. Dakle svi grješnici; i oni kojima zavidim i koje ne volim, otkupljeni su… Otkupljeni su, kaže nam Pavao, ne nečim raspadljivim, nego Krvlju Sina Božjega koji hoće da svi imaju život! Kako ih smijem onda osuđivati, ako ih Krist opravdava?! Umjesto da istražujem što je i kako drugi sagriješio, zavirit ću u vlastito srce. Ako sam iskren prema sebi, sigurno ću pronaći nešto što se Isusu ne bi svidjelo. Za to ću se pokajati – i ako je krupnije – i ispovjediti. Neću osuđivati one koji su grješni, nego ću za njih moliti da shvate, da se obrate, da žive! Obradujmo, dragi slušatelji, našega Gospodina tjelesnim i duhovnim djelima ljubavi i milosrđa prema potrebnima.