O novoj Verbumovoj knjizi »Svjedoci otajstva: Istraga o Kristovim relikvijama« govori Marito Mihovil Letica.

Bit će uputno prije svega podsjetiti na ono što bismo trebali razumijevati pod riječju »otajstvo«. Naime, »otajstvo« je hrvatski izraz kojim prikladno prevodimo grčki pojam »mystḗrion«, što bi doslovno značilo 'tajna', 'zagonetka', 'nešto nedokučivo, neshvatljivo'. U antičkoj Grčkoj to se odnosilo na tajni kult, tajni vjerski obred, a u kršćanstvu je misterij ili otajstvo zapravo neshvatljivi Trojedini Bog, koji se objavio u Isusu Kristu. Tako Prvi vatikanski sabor u svojoj dogmatskoj konstituciji »Dei Filius« iz 1870., suprotstavljajući se onodobnom racionalizmu ističe da »uz ono što naravni razum može shvatiti, našem su vjerovanju predložene tajne koje su skrivene u Bogu, koje se nikada ne mogu saznati osim ako ih Bog ne objavi«. Samo na taj način čovjek vjernik može postati svjedokom otajstva.
Knjiga naslovljena »Svjedoci otajstva: Istraga o Kristovim relikvijama«, ugledala je svjetlo dana početkom godine 2014., marom splitske nakladničke kuće Verbum. Valja kazati da je posrijedi prijevod poljskog izvornika, čiji su autori Grzegorz Górny i Janusz Rosikoń. Oni u proslovu dotične knjige pišu:
»Svaki čovjek koji živi na zemlji ostavlja iza sebe materijalne tragove. Teško da ih ne bi ostavio netko tko je izvršio najveći utjecaj na povijest čovječanstva – Isus Krist. Naposljetku, nije slučajno da povijest dijelimo na dva razdoblja: prije i poslije njegova rođenja. U njegovo postojanje, unatoč onome što nam je godinama silom pokušavala nametnuti komunistička propaganda, nema nikakve sumnje. Sačuvano je previše vjerodostojnih povijesnih svjedočanstava, kako vjerničkih, tako i nevjerničkih, da bi se mogla osporiti činjenica da je prije 2000 godina živio židovski učitelj po imenu Isus iz Nazareta. Ipak, javlja se pitanje jesu li se do naših vremena sačuvali autentični predmeti povezani s njegovim životom.«
Jedan od tih predmeta – po svoj prilici najpoznatiji te povezan s najustrajnijim pokušajima osporavanja – jest Torinsko platno, u koje je bilo omotano Isusovo tijelo prije polaganja u grob. Štoviše, od kada je godine 1898. talijanski pravnik i zaljubljenik u fotografiju Secondo Pia uočio obrise ljudskog lika na platnu, lika koji je na fotografskom pozitivu imao neshvatljive značajke negativa – nema do dana današnjega predmeta u svijetu koji bijaše podvrgnut tako detaljnim i temeljitim istraživanjima odnosno provjerama vjerodostojnosti. Iz knjige možemo saznati da je nastala čak i zasebna znanstvena disciplina – sindonologija (od grčke riječi »sindon«, što znači 'platno') – koja se isključivo bavi istraživanjem fenomena što se kriju u ovoj naizgled posve običnoj lanenoj tkanini.
U knjizi se govori i o tajanstvenom rukopisu s konca 12. stoljeća, koji je nazvan »Kodeks Pray« po prezimenu mađarskog isusovca koji ga je otkrio 1770., a na minijaturama rečenoga rukopisa Isusov lik ima iste osobitosti kao i lik otisnut na Torinskom platnu – čime se vjerodostojno ruši teza da je platno krivotvorina iz 13. ili 14. stoljeća.
Između svega ostaloga što nam o Torinskom platnu na stranicama knjige »Svjedoci otajstva« govore mnogi slikovni prilozi te opsežan i podroban tekst, valja spomenuti da se američki znanstvenik židovskog podrijetla Barrie Schwortz, svjetski priznati stručnjak za fotografiju, računalstvo i digitalnu tehnologiju, bavi ovom kršćanskom relikvijom od 1977. godine. Schwortz je uz pomoć suradnika dospio do čvrstog uvjerenja da Torinsko platno nije naslikano ljudskom rukom, nego da je riječ o autentičnom dokumentu Isusove muke, o svjedočanstvu njegova trpljenja, s kojega se mogu iščitati pojedinosti o Isusovoj smrti; a te su pojedinosti podudarne onima koje su kršćanima već skoro dva tisućljeća poznate iz evanđelja.
Uz Torinsko platno u knjizi se govori i o svetom križu, sredstvu strašne Isusove smrti, relikviji koju su istražili sveučilišni profesori iz Izraela, a identificirana je pomoću pločice s natpisom »Isus Nazarećanin kralj židovski«. Zatim je riječ o svetim čavlima, pa o sudariju iz Ovieda, pogrebnom pokrovu koji su istražili španjolski kriminolozi te potvrdili autentičnost evanđeoskog izvješća o raspeću, zatim je sljedeće poglavlje posvećeno tuniki koja se čuva u bazilici sv. Dionizija nadomak Parizu a prema kršćanskoj predaji dotičnu je tuniku nosio sâm Isus, pa slijedi poglavlje o svetom ruhu iz Triera, relikviji koja je za vrijeme Trećega Reicha uzmogla privući oko dva milijuna protivnika Hitlerova režima. Nadalje se govori o Veronikinu rupcu, stupu za bičevanje, trnovoj kruni te drugim Kristovim relikvijama.
Górny i Rosikoń ističu da su više pozornosti posvećivali mišljenjima znanstvenika koji su opremljeni najsuvremenijom istraživačkom opremom nego iskazima vjernikâ. Dvije su godine autori putovali, istraživali i surađivali sa znanstvenicima i povjesničarima u pregnuću da potvrde autentičnost Kristovih relikvija. Na sreću, redovito bi se znanstvene spoznaje pokazale podudarnima s usmenom i pisanom kršćanskom tradicijom, iz čega autori s pravom izvode zaključak da se znanost i religija ne moraju međusobno isključivati. No znanost ne može proniknuti u misterij, u otajstvo, nije kadra objasniti kako su nastale Kristove relikvije. Autori o tome kažu:
»I uz svu najmoderniju tehnologiju XXI. stoljeća stavljenu na raspolaganje nije moguće napraviti njihovu reprodukciju. Potpuno neočekivano svjedočili smo kako moderna znanost putem svojih najistaknutijih predstavnika priznaje svoje neznanje i otvara se dimenziji otajstvenoga. I danas, nakon dvije godine istraživanja, osjećamo kako nam je bilo dano izbliza promatrati upravo šutljive svjedoke Otajstva. Pozivamo vas na naše putovanje...«
Zaista valja prihvatiti rečeni nagovor i upoznati se s osobitom ovom knjigom. Jer iza naslova »Svjedoci otajstva« krije se još jedan pohvalan poduhvat u bogatom i marnom Verbumovu izdavaštvu, gdje se postojano i samosvjesno promiču kršćanske istine i vrijednosti. Knjiga »Svjedoci otajstva: Istraga o Kristovim relikvijama« k tome je napisana vrlo uglađenim znanstveno-popularnim stilom, u najboljem smislu te složenice, te je uzorno prevedena i znalački uređena. Velikoga formata, opsega 335 stranica, tvrdoga uveza i primjerenih grafičkih svojstava koja se očituju u preglednom tekstu, brojnim lijepim i vješto uklopljenim fotografijama te drugim ilustracijama – ova knjiga u svakom pogledu zavrjeđuje mnoge pohvale te jednu nepridržanu i zdušnu preporuku.