Uz misna čitanja 1. korizmene nedjelje razmišlja pater Alan Modrić

Crkvena, liturgijska godina sada ulazi u, možemo slobodno ustvrditi, najintenzivnije i najnapornije razdoblje, jer s jedne strane pozvani smo razmišljati o onome što objektivno jesmo, a to je činjenica da smo grešni ljudi, dok s druge strane Gospodin nam stavlja još teži zahtjev na leđa: zahtjev da se vratimo u prvobitno stanje naše ljudskosti, stanje u kojem smo bili dok nije zavladao istočni grijeh i dok su naši praroditelji živjeli u skladu s onime što im je Otac nebeski namijenio, a On im je u početku stvaranja podario vječno blaženstvo i sreću. I upravo ta spoznaja izgubljenog raja i nastojanje da se čovjek, koliko je to god moguće, vrati tim izvorima čini ovo liturgijsko doba Korizme toliko intenzivnim i teškim, jer lakše je moliti, biti vjeran zahtjevima kršćanskog života kada smo okruženi ambijentom radosti, ushita, topline i nježnosti, međutim, druga je stvar kada se moramo suočiti s svojim grijesima i slabostima, te kada trebamo uprijeti svoje snage da budemo bolji ljudi, na što smo pozvani u Korizmi putem molitve, posta i djela milosrđa. Zbog čega smo došli u stanje grešnosti? Kako se možemo iz njega izvući? Na ta i slična pitanja nam odgovaraju misna čitanja koja slušamo na 1. korizmenu nedjelju.
Tako odgovor na prvo pitanje dobivamo u prvom čitanju iz Knjige postanka gdje slušamo povijest pada naših praroditelja, Adama i Eve. Možemo primijetiti kako zlo u liku zmije gradi svoj put do ljudskog srca koristeći se s trima napastima: napast nevjere Božjoj riječi:“Ne, nećete umrijeti!“; napast oholosti:“Bit ćete kao bogovi!“; napast neposlušnosti: unatoč Božjem upozorenju, praroditelji pojedu zabranjene plodove. I tako čovjek pada u istočni grijeh i započinje stanje koje ga prati kroz cijelu njegovu povijest: stanje grijeha, pada, slabosti. Stanje koje izlazi na površinu svaki puta kada se podlegne nevjeri Bogu i njegovoj pouci izraženoj u Svetome pismu, svaki puta kada čovjek misli, osjeća, vjeruje da je on Bog i da mu nitko drugi nije ravan, svaki put kada je neposlušan Jedinome koji mu istinski želi dobro i koji ga voli svim svojim srcem. I taj grijeh je ono o čemu trebamo razmišljati u Korizmi, jer kada smo svjesni nečega, onda se protiv toga lakše i borimo.
Međutim, nije krajnji cilj Korizme pasti u očaj i beznađe razmišljajući kako smo grešni i slabi, nego je svrha ovog doba liturgijske godine spoznati, i što je još važnije, živjeti spoznaju da se mi iz tog stanja možemo izvući, da grijeh nema posljednju riječ. Upravo u ostalim misnim čitanjima 1. korizmene nedjelje nailazimo na odgovor na drugo pitanje koje smo postavili u uvodu našeg razmišljanja – kako možemo izaći iz stanja grijeha? Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima jasno kaže:“Ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu... Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život!“ U Korizmi mi trebamo rasti ponajprije u svijesti da se spašavamo i da naš grijeh biva očišćen savršenom žrtvom Sina Božjega, žrtvom koje ćemo se prisjetiti i slaviti na Veliki petak. Za tu žrtvu Gospodin Isus je također trebao prijeći razdoblje teške i naporne pripreme, nije mogao na jednostavan način doći do Kalvarije. Ta priprema, koja ujedno simbolizira i naše hodočašće u ovom vremenu, opisana je slikovito u odlomku Matejevog evanđelja koje slušamo na 1. korizmenu nedjelju. Ovdje Isus zauzima mjesto Adama i Eve, biva trostruko kušan putem napasti pohlepe, oholosti i želje za vlašću, protivnik je isti kao i u Knjizi Postanka, ali rezultat je sasvim drugačiji: za razliku od Adama zavedenog, palog i osuđenog, na scenu stupa Isus, pobjednik nad Sotonom i njegovom zavodljivošću. U ovoj borbi Gospodin Isus uspijeva izvojevati pobjedu zahvaljujući onome što je nedostajalo našim praroditeljima, a to je poslušnost Božjem glasu, vjerovanje njegovoj riječi i spremnost služiti mu. Na taj način Isus započinje svoj put prema ostvarenju svoje misije na Zemlji, misije spasenja ljudskog roda od grijeha njegovih, koja će završiti u Vazmenom otajstvu muke, smrti i Uskrsnuća. I u ovoj Korizmi pozvani smo od Gospodina Isusa slijediti njegov put kroz pustinju, put mukotrpan i težak, put koji vodi preko jakih kušnji na izvanjskom i duhovnom području, ali koji na kraju vodi tome da ćemo se još jedan, makar mali korak približiti raju kojeg smo izgubili istočnim grijehom. Blagoslovio nas i čuvao Gospodin Isus na tome putu, a svojom molitvom i zagovorom čuvala nas i podržala njegova pod križem žalosna Majka Marija!