Crkvi su potrebni vjerodostojni pastiri koji se brinu za vlastito stado – istaknuo
je papa Franjo u dugom govoru održanom 27. veljače članovima Zbora za biskupe. Papa
je vrlo detaljno govorio o mjerilima koja bi trebala nadahnjivati odluke biskupâ.
Ne treba nam menadžer – upozorio je – neka biskup bude svjedok poniznoga i hrabrog
Uskrsnuloga. Crkvi ne trebaju – dodao je Papa – apologeti ili križari, nego ponizni
sijači koji se pouzdaju u istinu. Potpisujući imenovanje svakog biskupa, želio
bih da mogu dotaknuti pouzdanost vašega rasuđivanja – tim je riječima papa Franjo
istaknuo koliko je važan rad Zbora za biskupe. Taj dikasterij postoji kako bismo se
uvjerili da je ime onoga koji je izabran prije svega izgovorio Gospodin – rekao je
Sveti Otac, a onda ocrtao uzorni primjer biskupa. Potreban nam je netko tko će
nas nadzirati iz visine; potreban nam je netko tko nas gleda širinom Božjega srca;
ne treba nam neki menadžer, opunomoćeni upravitelj neke tvrtke, ali ni netko tko je
na razini naših malenkosti ili malih zahtjeva. Treba nam netko tko se zna uzdići na
visinu Božjega pogleda prema nama, kako bi nas poveo do Njega. Samo je u Božjem pogledu
naša budućnost – istaknuo je Sveti Otac. Istodobno, – napomenuo je potom Papa –
valja priznati da ne postoji neki 'standardni' pastir za sve Crkve. Krist poznaje
osobitost pastira koju zahtijeva svaka Crkva. Stoga je naš izazov ući u Kristovu perspektivu,
vodeći računa o osobitosti partikularnih Crkvi. Kako bismo izabrali takve službenike,
svi se imamo uzdići iznad naklonosti, simpatija, pripadnosti ili sklonosti, te ući
u prostranost Božjega obzora – objasnio je Papa te potaknuo sve koji rade u Zboru
za biskupe da svoju zadaću obavljaju profesionalno, služeći, u svetosti života, i
u svetom nemiru. Ali, postavlja se pitanje: gdje pronaći svjetlost za izbor pastira?
Veličina se Crkve uvijek nalazi – rekao je Papa – u najdubljim ponorima njezinih temelja;
budućnost Crkve uvijek boravi u njezinim početcima. Istaknuvši koliko je važno jedinstvo
Crkve, neprekidni slijed biskupâ, Sveti je Otac primijetio da su ljudi, trpeći, već
imali iskustvo brojnih raskida; potrebno im je da u Crkvi pronađu ono neizbrisivo
trajanje prvotne milosti. Stoga je prvo mjerilo za opis biskupova lica to da je on
Kristov svjedok. Biskup je onaj tko zna učiniti aktualnim sve ono što se dogodilo
Isusu, i ponajviše, onaj koji zna, zajedno s Crkvom biti svjedok Njegova uskrsnuća
– istaknuo je Papa te dodao – Biskup je prije svega mučenik Uskrsloga. I nije neki
osamljeni svjedok, nego zajedno s Crkvom. Njegov život, kao i njegova služba, imaju
učiniti Uskrsnuće vjerodostojnim. Imati hrabrost umrijeti, velikodušnost za dati
vlastiti život i potrošiti se za stado, upisani su u DNK biskupstva. Odricanje i žrtva
u naravi su biskupskoga poslanja – istaknuo je Sveti Otac, ponavljajući te riječi
dva puta. Biskupstvo nije za sebe, nego za Crkvu, za stado, za druge, posebice za
one koji su, prema mišljenju svijeta, za odbaciti – napomenuo je Papa. Za prepoznavanje
biskupa nije potrebno prebrojavati ljudske, intelektualne, kulturne, ali ni pastoralne
vrline – primijetio je Sveti Otac – Identitet nekog biskupa nije matematički zbroj
njegovih kreposti. Jasno je – dodao je – da nam je potreban netko tko se ističe po
svojoj čestitosti, kršćanskoj temeljitosti, vjernosti Istini, transparentnosti, i
sposobnosti za upravljanje. Međutim, te nezaobilazne vrline imaju biti izraz središnjega
svjedočenja Uskrsloga, podređene toj glavnoj obvezi. Dvije su stvari pritom nezaobilazne:
savjest pred Bogom, i kolegijalno zauzimanje. Ne samovolja, nego zajedničko rasuđivanje.
Nitko ne može imati sve u rukama – istaknuo je Sveti Otac. Nužno je potrebno zajamčiti
Božju vrhovnu vlast. Odluke ne mogu biti određene našim težnjama, koje su uvjetovane
mogućim grupiranjima, udruživanjima ili hegemonijama. A kako bi se zajamčila ta vrhovna
vlast potrebne su – prema Papinim riječima – dvije temeljne stvari: savjest pred Bogom
i kolegijalnost. Potrebni su čuvari nauka, ali ne zato da se izmjeri koliko svijet
živi daleko od istine koju on sadrži, nego kako bi se svijet zadivio ljepotom ljubavi,
kako bi ga se osvojilo ponuđenom slobodom koju nam daruje Evanđelje. Crkvi ne trebaju
apologeti vlastitih slučajeva, niti križari vlastitih bojeva, nego ponizni sijači
koji se pouzdaju u istinu, koji znaju da im je ona uvijek nanovo predana, i koji se
pouzdaju u njezinu snagu. Biskupi su, osim toga, strpljivi ljudi – rekao je Sveti
Otac – svjesni da kukolja neće nikada biti toliko da ispuni polje. Uvijek valja –
prema Papinim riječima – raditi poput sijača koji se pouzdaje, izbjegavajući strah
onih koji se zavaravaju da žetva ovisi samo o njoj, ili pak ponašanje školaraca koji,
zanemarujući zadaće, govore kako se više ništa ne može napraviti. Napomenuvši
potom da biskupi imaju biti ljudi molitve, Sveti je Otac istaknuo da čovjek koji nema
hrabrosti raspravljati s Bogom u korist svojega naroda, ne može biti biskup. Ali to,
– dodao je Papa – kažem od srca, uvjeren sam u to; kao ni onaj tko nije u stanju preuzeti
na sebe poslanje da povede Božji narod do mjesta koje mu pokaže On, Gospodin. Crkvi
su potrebni vjerodostojni pastiri ne gospodari Riječi, nego oni koji su Njoj predani,
koji su službenici Riječi – istaknuo je potom Papa te napomenuo da baština nekog biskupa
nije zlato ili srebro nego svetost. Spomenuvši potom dokument 'Lumen Gentium', papa
je Franjo na kraju istaknuo dva obilježja skrbi o stadu: ustrajnost i svakodnevnost.
To je posebno važno zbog toga što se u naše doba ta dva obilježja često povezuju s
rutinom i dosadom. Stadu je potrebno da pronađe svoje mjesto u pastirovu srcu – istaknuo
je Sveti Otac.