Kritički osvrt na »Filozofski leksikon« pripremio i govori Marito Mihovil Letica

Kritički osvrt na »Filozofski leksikon« pripremio i govori Marito Mihovil Letica.

Mjeseca studenoga godine 2012. ugledao je svjetlo tiskare »Filozofski leksikon« u izdanju Leksikografskog zavoda ′Miroslav Krleža′. Posrijedi je djelo za kakvim se dugo osjećala potreba; knjiga je to što ju je dio akademske javnosti desetljećima priželjkivao i zainteresirano čekao.Korektno je istaknuti da je projekt sastavljanja i objavljivanja leksikona posvećenog filozofiji marno započeo prof. dr. Danilo Pejović. Nakon njegove smrti 2007. posao glavnog urednika preuzeo je prof. dr. Stipe Kutleša i zajedno sa suradnicima čitav projekt uspješno priveo kraju. Na »Filozofskome leksikonu« radila su 154 autora-suradnika iz četrdesetak različitih institucija, ponajvećma iz Hrvatske ali i iz drugih zemalja (koje navodim abecednim redoslijedom): Australije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Japana, Mađarske, Makedonije, Njemačke, Slovenije, Srbije i Ukrajine. K tome treba kazati da su nastajanju »Filozofskoga leksikona« doprinijeli svojim sudjelovanjem zaposlenici svih filozofskih fakulteta u Hrvatskoj, pa tako i Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu, te zaposlenici zagrebačkog Instituta za filozofiju.Predmetni leksikon sadrži 3500 natuknica odnosno odgovarajućih članaka, izloženih na 1300 stranica dvostupčanog teksta. Zadržani su pritom visoki leksikografski standardi, što se između ostalog očituje u okolnosti da je u velikoj većini članaka donesen jezgrovit pregled povijesne mijene bitnih značajki obrađivanoga pojma, te je na kraju priložen popis literature koji podastire glavna djela povezana s dotičnim pojmom.Čitateljima se nudi sadržajan pregled i primjerena obradba gotovo svih filozofijskih pojmova, filozofema, filozofskih škola, filozofijskih disciplina –metafizike, logike, spoznajne teorije, etike, estetike, kozmologije, antropologije i ostalih – te važnijih filozofa od početaka filozofske misli u drevnoj Grčkoj i Indiji do danas. Valja također istaknuti da su ravnomjerno zastupljena oba prevladavajuća filozofska usmjerenja Zapada: kontinentalno ili europsko, čija su glavna ishodišta Njemačka i Francuska, te analitičko ili anglo-američko, čija su središta danas ponajvećma u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama. No takva je podjela umnogome neprikladna, među inim i zato što začetnici su analitičke filozofije potekli iz kontinentalne Europe, u prvom redu iz Austrije i Njemačke, dok su, s druge strane, mnogi smjerovi kontinentalne filozofije danas vrlo životni u Sjedinjenim Američkim Državama.Međutim, »Filozofski leksikon« ne obuhvaća samo zapadnu filozofsku tradiciju nego se u njemu mogu pronaći najvažnija znanja koja se odnose na arapsko-islamsku, afričku, židovsku, indijsku, vijetnamsku, korejsku, kinesku, japansku i druge izvaneuropske filozofije.A budući da su korijeni zapadne kulture neotklonjivo impregnirani kršćanstvom, kao što su kršćanstvom inspirirani njezini plodovi, bit će uputno spomenuti da u ovom su leksikonu zastupljeni i mnogi kršćanski svetci i blaženici koji bijahu filozofi ili su njihova postignuća na određeni način relevantna za filozofiju. Spomenut ću samo neke od njih: crkvenoga oca Aurelija Augustina (354 – 430), franjevca Bonaventuru (1217 – 1274), dominikanca Tomu Akvinskoga (1225 – 1274) te utemeljitelja isusovačkog reda Ignacija Loyolu (1491 – 1556); a u nemogućnosti da o svakom od spomenutih svetaca nešto više kažem, navest ću samo dio leksikonskog članka o Tomi Akvinskome, zvanom »Anđeoski naučitelj«. Naime, papa Lav XIII. je enciklikom »Aeterni Patris« iz 1879. proglasio tomizam službenim učenjem Katoličke Crkve. A o sv. Tomi u »Filozofskome leksikonu« među inim nahodimo:»Objava i razum ne mogu proturječiti jedno drugome jer im je zajednički autor Bog. Premda je razum dovoljan za spoznaju temeljnih istina naravnoga reda te je autonoman u proučavanju naravnih stvari, on je ipak nedovoljan da sâm dokuči misterij Boga. [...] Razum odn. filozofija može biti od velike pomoći u stvarima vjere, i to tako da upozori na pretpostavke vjere (′praeambula fidei′), da objasni i razjasni istine vjere te da odbije argumente koji bi pobijali vjeru. U tom je smislu filozofija službenica teologije (′ancilla theologiae′). / U filozofskom sustavu Tome Akvinskoga metafizici pripada najvažnije mjesto. [...] T. A. se uspeo do izvora bitka bića, ili do subzistentnoga bitka, do Bića koje je sâm bitak, čisti bitak. Time je donio radikalnu novost upravo s obzirom na konstituciju bića od bîti (′essentia′) i bitka (′esse′). Ta mu je složenost postala evidentnom nakon što je otkrio primat bitka.« To Biće (s velikim početnim ′B′), biće nad bićima, koje je čisti i savršeni bitak – jest Bog.Nadalje, u »Filozofskome leksikonu« zamjetan je prostor s pravom ustupljen veleumnom Ruđeru Boškoviću, koji je u 18. stoljeću anticipirao u jasnim nagovještajima i predoblicima mnoge dosege prirodne znanosti, poglavito fizike, 19. i 20. stoljeća. Spomenuo bih samo da je Boškovićevo glavno djelo naslovljeno »Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi«, ili izvorno latinski: »Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium«.I dvojica prethodnih papa, bl. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., također su kao vrsni i angažirani filozofi zastupljeni u ovom leksikonu. Tako za Karola Wojtyłu između ostaloga piše: »Predavao etiku na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, gdje je u to vrijeme djelovala tzv. lublinska filozofska škola koja je pitanje o čovjeku isticala kao ključno, a za odgovorom tragala u okviru tradicije kršćanske realističke metafizike. Još kao student doživio je susret s tomizmom kao intelektualni prevrat iz životnih lomova u postojanost mišljenja. Radeći habilitaciju o M. Scheleru, počeo se sve više zanimati za fenomenologiju.« Slijedi nekoliko rečenica o Josephu Ratzingeru: »Naglasak stavlja na moralnu i socijalnu dimenziju vjere. Moralu prethode sloboda, ljubav, Bog, Krist. Naglašava važnost aktivizma u vidu djelotvorne ljubavi (karitasa). U prvoj svojoj enciklici ′Deus caritas est′ (′Bog je ljubav′) nastoji pomiriti shvaćanje erotske i kršćanske ljubavi.«Bilo bi pogrešno iz svega navedenoga zaključiti da je »Filozofski leksikon« namijenjen samo filozofima i teolozima. Naime, obradba natuknica kao što su »logika«, »filozofija matematike«, »prostor«, »vrijeme«, »materija«, »filozofija tehnike«, »filozofija ekonomije«, »filozofija politike«, »filozofija prava«, »filozofija medicine«, »bioetika«, »filozofija spolnosti«, »filozofija filma«, »filozofija športa«, »filozofija povijesti«, »filozofija književnosti«, »filozofija jezika«, »metafora«, »znak«, »lijepo«, »umjetnost« itd., itd. – daje nam za pravo zaključiti da ovaj filozofski leksikon može biti poučan i koristan širokom krugu zainteresiranih porabnika različitih struka i interesa. Primjerice, budući da su »supstancija«, »esencija« i »činjenica« izvorno filozofijski pojmovi, upoznavanjem njihova pravoga značenja mnogi političari, novinari i drugi javnici ne bi više govorili »najsupstancijalnije« i »najesencijalnije«, jer je u oba slučaja riječ o dvostrukim superlativima odnosno nekovrsnim pleonazmima, niti bi upadali u »contradictio in adiecto« spominjući tobožnje »neistinite činjenice«.Naposljetku bih zaključio: unatoč nekim gotovo neizbježnim nedostatcima, kao što su mjestimične neujednačenosti u pristupu i kakvoći različitih članaka, posrijedi je zaista znalački i stručno napisano te izuzetno vrijedno leksikografsko ostvarenje – strukovno filozofijsko, i dobrim dijelom interdisciplinarno.