Uz misna čitanja 7. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Danijel Koraca

U današnjim liturgijskim čitanjima upućena su nam dva gotovo jednaka poziva. Prvi je uzet iz Staroga zavjeta, iz Knjige Levitskog zakonika, a čujemo ga u prvome čitanju današnje nedjelje: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!“ Drugi poziv je Isusov, iz današnjega evanđelja: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“
Zašto sam rekao da su ova dva poziva gotovo jednaki? Ne samo zato što u jednom stoji budite sveti, a u drugome budite savršeni. Sjetimo li se prošlotjednih Isusovih riječi, a današnje evanđelje je nastavak njegove dopune Zakona, sjećamo se da je rekao kako je on i ispunjenje Zakona i Proroka. Isusov govor o savršenstvu trebamo čitati i razumjeti u duhu njegove osobe i njegova djelovanja.
U Starome zavjetu Bog razgovara sa svojim izabranim narodom preko Mojsija. Mojsije je posrednik. Bog preko njega poručuje narodu da bude svet, jer je On svet, poziva narod da bude njemu sličan. Je li ovo neka potpuna novost ili nam možda zvuči poznato od nekud? Znamo to još od prvih stranica Biblije. Bog je stvorio čovjeka, muškarca i ženu, na svoju sliku. Zato kad Bog poziva da budemo sveti kao on, da budemo njemu slični, ne poziva nas na ništa novo. Nego, podsjeća nas da budemo ono što jesmo. Kada su Adam i Eva pogriješili, narušili odnos s Bogom, mi to obično zovemo istočni grijeh, onda su se sakrili kako ih Bog ne bi pronašao. No, u tome nisu bili naročito uspješni. Bog ih pronalazi, i na njegov upit „Adame gdje si?“, Adam odgovara pobojah se pa se sakrih. Adam se boji susreta s Bogom, boji se susresti onoga na čiju je sliku stvoren. Boji se susresti svoju sliku. Možemo slobodno reći da čovjek u grijehu zapravo bježi i skriva se od samoga sebe. Zbog toga i sv. Pavao u drugome čitanju podsjeća: „Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama.“ Kao da ponekad zaboravimo svoje pravo podrijetlo, pa nas od vremena do vremena treba podsjetiti što smo, koja je naša prava narav. Današnja čitanja kao da nam govore: čovječe ne bježi sam od sebe. Upoznaj samog sebe, svoju vrijednost. Zato i Bog obnavljajući po tko zna koji put savez sa svojim izabranim narodom ponovno podsjeća: budite sveti kako što sam svet ja! Nemojte bježati od mene, nego živite u prijateljskom odnosu sa mnom.
U prvome čitanju kojeg nam danas liturgija predlaže točno se i navodi što je ono što bismo trebali činiti kako bismo bili sveti kao što je Bog svet. Čitamo tako: Ne mrzi svoga brata, kori svoga sunarodnjaka, ne osvećuj se, ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda, ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Promotrimo li pažljivo ove riječi vidimo da se ostaje u jednom uskome krugu svojih najbližih, svoje obitelji i svoga naroda. Evanđelje pak ide korak dalje. Isus jasno kaže: „Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi ... Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju …. Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone.“ Ne htjeti dobro samo onome koji ga tebi želi, nego i onome koji ti ne želi dobro; ne činiti dobro samo onome koji tebi čini dobro, nego i onome koji ti nanosi zlo; ne ljubiti samo one koji i tebe ljube, nego i one koji te mrze. Novi je to način pristupa drugome. To je način na koji se Bog ponaša prema nama. Voli nas i onda kada mu ljubav ne uzvraćamo, čini nam dobro i onda kada mi dobro ne činimo. Reći će evanđelje, sunce jednako izlazi i dobrima i zlima; dok u psalmu čitamo: Bog „ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam plaća po našim krivnjama.“ Isus svojim djelovanjem proširuje krug, uklanja svaku granicu. Ne postoje granice u ljubavi, u činjenju dobra.
U čemu je onda razlika između Starozavjetnog poziva na svetost i Isusovog poziva na savršenstvo? Razlika je u tome što sada imamo savršeni izraz onoga na što nas poziva. Dok smo u starozavjetno vrijeme pokušavali dohvatiti što je i kakav je Bog, u Isusu Kristu nam se objavio u potpunosti. Isus je taj koji prvi voli one koji njega mrze i moli za svoje progonitelje; on je onaj koji se ne opire i kada su s njega odjeću skinuli; on je onaj koji ljubi do kraja; i kad mu čavli probadaju ruku i noge, i tada Isus moli „Oče oprosti im!“, i u tom času Isus ljubi. Mjera naše ljubavi prema drugima je Isusova ljubav prema nama. Čak što više, ljubav koju Otac ima prema Sinu, jer: „Kao što mene ljubi Otac i ja ljubim vas.“ Pozvan biti savršen kao što je savršen Otac, znači biti pozvan na ljubav.
Zmija je u vrtu prevarila naše praroditelje Adama i Evu pozvavši ih na neposlušnost pod izgovorom da Bog ne želi da budemo kao on. Varka zloga je u tome što on ne želi da budemo kao Bog. Međutim, Isus nam je objavio upravo suprotno, Bog želi da budemo kao on. Bog želi da budemo sveti kao on, da budemo savršeni kao on, da ljubimo kao on. To je naš životni poziv, truditi se biti što sličniji slici na koju smo stvoreni, a to je slika samoga Stvoritelja. Kad u pobožnosti križnoga puta razmatramo o Veronikinom rupcu na kojem je otisnuto Isusove lice slušamo riječi: „kako je lijepo ogledalo dobila sveta Veronika. Ogledaj se u to ogledalo često.“ Pokušajmo u tom ogledalu vidjeti sebe. U Kristovu licu otkrivajmo sebe, ono što uistinu jesmo, ljubljena Božja djeca.