Uz misna čitanja 6. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Danijel Koraca
Želio bih započeti
ovo razmišljanje nad Božjoj riječju upućenoj nam u liturgiji 6. nedjelje kroz godinu
riječima iz knjige Sirahove: „Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći
da budeš vjeran.“ Kada čujemo riječ zapovijed nekako automatski se u nama javlja
misao da smo podređeni, ima netko tko je iznad nas, koji ima vlast nad nama, a mi
se moramo ponašati onako kako nam on određuje. Biti pod vlašću, biti pod zapovijedi,
znači ne biti slobodan, znači ne biti u mogućnosti urediti vlastiti život, nemati
mogućnost izraziti se, ne moći biti kreativan i tako dalje. Jednom riječju ne biti
ono što jesam. Znači li to isto i slijediti Božje zapovijedi? Znači li i u tom slučaju
da gubim svoju slobodu, da sam ograničen, da nisam ono što jesam, da nemam svojega
„ja“? U određenom smislu i da. No zašto? Zato jer je naša ljudska narav ranjena, ranjena
je grijehom, postoji u nama sklonost koja nas vuče prema nečemu što zapravo razara
našu osobnost, ne dozvoljava nam da se izrazimo doista na ljudski način. Onako kako
je to zamislio Stvoritelj svega, pa i čovjeka. Biti kreativan, znači sudjelovati na
stvarateljskoj moći Božjoj, biti originalan, izvoran, znači crpsti iz Izvora koji
je Bog sam. No, kada naša kreativnost, naša izvornost uništava ostala stvorenja, kada
je usmjerena protiv dobra mojega bližnjega, protiv čovjeka, onih koji su slabiji,
drugačiji, protiv ostalih stvorenja, protiv prirode … onda to više nije kreativnost,
nego uništenje, a ono sigurno nije božanskoga podrijetla. Duh uništavanja ne crpi
se iz Božjega izvora. Biti slobodan ne znači nemati granica. Granica mojoj slobodi
je upravo sloboda drugoga. Na toj granici i Bog zastaje. Niti on ne narušava našu
slobodu, pa ni onda kada je očito da srljamo u svoju propast. Nisam slobodan ako gazim
drugoga, nisam slobodan ako ne poštujem prava drugoga, nisam slobodan ako osobi koju
volim ne dozvoljava da diše, kako to obično kažemo, nisam slobodan kada drugi, kada
moj bližnji, postane objekt za zadovoljenje mojih želja. Nisam slobodan ako ne prihvaćam
temeljnu istinu o sebi, a ta je da sam stvoren i kao takav da sam u odnosu prema ostalim
stvorenjima, ali prije svega da sam u odnosu sa Stvoriteljem. Tko ne prihvaća ovu
istinu o sebi, nikada se neće potpuno ostvariti kao ljudsko biće. Jer tek u iskrenom
odnosu prema Stvoritelju, učimo se odnositi i prema drugome. Uzmemo li Bibliju
u ruke naći ćemo bezbroj svjedočanstava o Božjoj zauzetosti za ljudsku sudbinu, pa
i onda kada sve izgleda upropašteno, kada se čini da je Bog zaboravio, kada pravednik
trpi, kada čovjek u svojoj ludosti odluta tako daleko da je potreban izvanredni zahvat,
i tada Bog priskače svakome onome koji ga želi blizu sebe. Na najizvrsniji način nam
je to pokazao u Isusu Kristu u kojem nam poručuje: čovječe volim te toliko da sam
spreman za tebe umrijeti. Sebe zarobiti da tebe učinim slobodnim, umrijeti da ti živiš.
To je sloboda ljubavi. Sloboda koja ne gleda svoje dobro, nego dobro osobe koju voli,
a to je njezino vječno spasenje. Bog ne može željeti ništa drugo za nas nego naše
spasenje, naše vječno dobro i zato nas želi sačuvati od svega onoga što je tomu protivno,
od svega onoga što nam smeta da ostvarimo taj cilj svojega života. Jedino zato postoje
njegove zapovijedi, njegovi savjeti. Nisu tu da bismo bili podređeni, nego da bismo
bili uistinu slobodni, da ne robujemo kojekakvim ciljevima, nego ostvarujemo sebe
u svojoj punini. U današnjem evanđelju Isus nam svjedoči da nije došao dokidati Zakon
i Proroke, nego ispuniti. I njegov govor doista podiže na jednu novu, zahtjevniju
razinu odnos prema Zakonu, prema njemu koji je ispunjenje Zakona. „Čuli ste da je
rečeno ne ubij – a ja vam kažem koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu.
Čuli ste da je rečeno ne čini preljuba – a ja vam kažem tko s požudom pogleda ženu,
već je s njom učinio preljub u srcu.“ Isus me uči odnositi se prema drugima, uči me
poštivati drugoga, u drugome gledati osobu, a ne objekt. Mnoge se ideologije predstavljaju
kao zaštitnici čovječanstva, zaštitnici ljudskih prava, ljudskoga dostojanstva, dostojanstva
žene ili muškarca. No, sve te ideologije ukoliko se ne temelje na Božjoj riječi, ako
svoja nadahnuća ne crpe na izvoru evanđelja, zapravo su lažne, ograničavaju i umanjuju
čovjeka na jednu dimenziju, dimenziju koja koristi njihovim sebičnim ciljevima, redukcijska
antropologija. Upravo o takvima govori i Pavao u današnjem drugom čitanju kada govori
o onima koji navješćuju mudrost knezova ovoga svijeta koji propadaju. Pavao, a s njime
i svaki onaj koji naviješta evanđelje, naviješta drugačiju mudrost. Mudrost koja se
ne uzvisuje, nego se ponižava, koja se sakriva, koja ne buči, koja ne lomi napuknutu
trsku, koja ne gasi stijenja koji tek tinja…naviješta Isusa Krista – puninu čovječnosti.
Nalazimo se na jednoj raskrsnici, mudrost knezova ovoga svijeta i mudrost Kristova,
tj. ludost križa, ludost bezuvjetne ljubavi – rekao bi Sirah pred tobom je život i
smrt, što više voliš to će ti se dati. Pred tobom je izbor. Izbori se za sebe u svom
dostojanstvu Božjega djeteta, ne moj dozvoliti nikome da reducira to tvoje dostojanstvo.