Recenzija knjige - govori Marito Mihovil Letica

O trećoj knjizi iz niza »Povijest hrvatskoga jezika« govori Marito Mihovil Letica.
Potkraj godine 2013. Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA objavilo je opsežnu knjigu velikoga enciklopedijskog formata, djelo čiji je puni naslov »Povijest hrvatskoga jezika: 3. knjiga: 17. i 18. stoljeće«.
Valja k tome napomenuti da se prva knjiga, objavljena 2009., bavi jezikom Hrvatâ u srednjemu vijeku, a druga, iz 2011. godine, hrvatskim jezikom u 16. stoljeću.
U trećoj knjizi četrnaest istaknutih autora u trinaest poglavlja obrađuje takozvanu »unutarnju« povijest (odnosno povijest gramatičkih i pravopisnih promjena, prikazanih na nov način sintetskim obuhvatom) te »vanjsku« (ili kulturalnu i političku) povijest hrvatskoga jezika. Podrobno su opisani mnogoaspektni i višestruko uvjetovani jezični procesi koji su polagano ali sigurno vodili k oblikovanju modernoga jezičnog standarda. U predgovoru – što ga potpisuju urednici Radoslav Katičić, Josip Lisac i Ante Bičanić – možemo u tom smislu pročitati:
»Hrvatski jezik u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću prolazi kroz dva jasno različita kulturnopovijesna razdoblja: barok i prosvjetiteljstvo. Ipak je opravdano prikazati njegovu povijest u oba ta stoljeća u jednoj knjizi. U oba se odvijao isti jezični razvoj koji je započeo na krilima katoličke obnove u doba baroka, a nastavio se bez uočljivoga prekida ili zaokreta nošen racionalizmom i predromantizmom u doba prosvjetiteljstva. Organski hrvatski mjesni govori, interdijalekti i regionalni razgovorni jezici bili su već od početka sedamnaestog stoljeća uglavnom oni koji su i danas. Od tada nije bilo znatnijih jezičnih mijena. Nad tom raznolikosti i različitosti narječja i dijalekata, koja je tada bila veća nego je danas, izgrađivao se polako, ali nezaustavljivo, hrvatski književni jezik i kretao se prema konačnoj standardiziranosti.«
U nemogućnosti da u ovom radijskom osvrtu kažem o svakom poglavlju dotične knjige nešto podrobnije, vjerujem kako mi je u namjeri da postignem osnovnu obavijesnost primjereno naznačiti svako pojedino imenom autora i naslovom njegove tematske jedinice: Radoslav Katičić: »Hrvatski jezik u 17. i 18. stoljeću obuhvaćen jednim pogledom«, Josip Lisac: »Hrvatska narječja u 17. i 18. stoljeću«, Sanja Vulić: »Štokavski hrvatski književni jezik u 17. stoljeću«, Loretana Farkaš Brekalo: »Štokavski hrvatski književni jezik u 18. stoljeću«, Barbara Štebih Golub: »Kajkavski hrvatski književni jezik u 17. i 18. stoljeću«, Ivica Vigato: »Čakavski hrvatski književni jezik u 17. i 18. stoljeću«, Josip Bratulić: »Jezik hrvatskih poslovnih tekstova u 17. stoljeću«, Mateo Žagar: »Hrvatska pisma i pravopisi u 17. i 18. stoljeću«, Sanda Ham: »Hrvatske gramatike u 17. i 18. stoljeću«, Marko Samardžija: »Hrvatski leksik i leksikografija u 17. i 18. stoljeću«, Anđela Frančić: »Hrvatska imena u 17. i 18. stoljeću«, Ranko Matasović: »Hrvatski jezik i ostali europski jezici u 17. i 18. stoljeću«, te zajednički rad Sanje Holjevac, Josipa Lisca i Dijane Stolac: »Antologija djela iz 17. i 18. stoljeća«. Iza tih poglavlja nahode se njihovi sažetci na engleskom jeziku te kazalo osobnih imena i životopisi autora.
Osobito mi se vrijednima isticanja nàdaju tvrdnje akademika Radoslava Katičića da hrvatski književni i standardni jezik ne počinje s Ljudevitom Gajem a još manje s Vukom Karadžićem, iako su nas gotovo u pravilu tako učili u školi, te da je, kako osnovano obrazlaže i opetovano ukazuje akademik Katičić, »temeljna značajka hrvatske jezične povijesti mnogodijalekatnost i tronarječnost: čakavski, kajkavski i štokavski nisu tri različita književna jezika, nego su tri dijalekatske stilizacije hrvatskoga književnog jezika, koji nije nastao izborom i ustoličenjem jednoga dijalekta, već međuodnosom triju narječja. Zato se može nedvojbeno zaključiti da je tronarječnost važno obilježje hrvatskoga književnog jezika.«
O tomu da je izgradnja hrvatskoga književnog jezika u posve određenom smislu potaknuta Tridentinskim koncilom i katoličkom obnovom, akademik Radoslav Katičić piše:
»U izgradnji hrvatskoga književnog jezika novo je razdoblje počelo još pod kraj 16. stoljeća [...] Inicijativa koja je došla od samoga vrha Rimske crkve i ostvarivana najviše u aktivizmu novoosnovane Družbe Isusove pokrenula je intenzivno bavljenje uređivanjem i izgradnjom hrvatskoga književnog jezika radi crkvenoga djelovanja u širinu pučkih slojeva. Tom je jeziku i jasno određeno ime. Na latinskom, službenom jeziku Rimske crkve, bilo je to ime ′lingua Illyrica′, a na hrvatskome, jeziku u kojem i na kojem se radilo, ′slovinski jezik′. Pri tome se držalo u vidu širok prostor, ne samo južnoslavenski, neodređenih obzorja prema istoku, nego i sav slavenski jer se na njemu svem htjelo utemeljiti i proširiti crkveno djelovanje. Čak je i tajanstvena Moskva sa zlatnim kremaljskim kupolama tu mamila neslućenim mogućnostima.«
Sukladno tomu, naziv za jezik »slovinski« mogao je djelotvornije poslužiti približavanju istočnim kršćanima u svrhu njihove rekatolizacije, čime bi se prevladao crkveni raskol iz 11. stoljeća. Tako je Katolička crkva smjerala nadoknaditi gubitak sjevernih područja zapadne Europe, koja su uvelike preuzeli protestanti. K tome je pridjev »ilirski« jasno evocirao antičku kulturalnu tradiciju. No treba jasno kazati: premda nazivi »slovinski« te »ilirski« ne bijahu isključivo i uvijek sinonimi za hrvatski narod i jezik – oni se mahom odnose upravo na Hrvate i njihov jezik.
Tako isusovac Bartol Kašić, poznat kao »otac hrvatskoga jezikoslovlja«, u svojoj »Gramatici« pridjev »Slovinski« objašnjava pridjevom »Illyricus«, a u svojem »Rječniku« za pridjev »Harvatski« navodi kao odgovarajući pridjev »Sclavone«. Iz navedenog je bjelodano da su za patra Kašića rečeni pridjevi istoznačnice (a također u tu skupinu istoznačnica pridolaze i nazivi »lingua«: »dalmatica«, »slavonica«, »bosnese« i »glagolitica«, pri čemu je potonji naziv potaknut okolnošću da Hrvati pisahu glagoljicom). Ali ne samo za Kašića nego i za mnoge druge: primjerice, djelo fra Filipa Grabovca, objavljeno 1747. godine, nosi naziv »Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti arvackoga«. Nema potrebe dalje navoditi primjere.
No uputno je spomenuti ovo: premda se Hrvate od druge polovice 19. stoljeća pa sve do 1990. učilo, ili bolje rečeno indoktriniralo, da fonološko načelo »piši kako govoriš« potječe od Vuka Karadžića – u tome nema ni trunke istine. Naime, kolebanje i odvagivanje između morfonološkoga (poznatijeg kao korijenski) i fonološkoga ortografskog načela bijaše zaista tipično za stariju hrvatsku, dopreporodnu književnost. Tako da u Marulića, Hektorovića, Zoranića i mnogih drugih starih pisaca hrvatskih nalazimo brojne fonološki napisane riječi. A Bartol Kašić, kao uostalom i najveći broj njegovih suvremenika, nastoji isti glas uvijek jednako pisati (napomenuo bih da već je u glagoljici svakom glasu odgovarao poseban znak). Kašić piše: »Namislih bo, da će biti lasno pročtiti ona pisma, u kojih bude imati svako slovo svuda jedno vazda samo glasen′je, a ne sad jedno, sadli drugo.« Još je u tom smislu jasniji franjevac Lovro Bračuljević, koji poučava ovo: »Lipše i pofaljenije je pisati onako kako se govori, jer štogod je od više, nije faljeno već kuđeno.« Važno je pritom istaknuti da je fra Lovro rođen više od stoljeća prije Stefanovića Karadžića, a pater Kašić više od dva vijeka prije Vuka.
Sve to, ali i mnoge druge utemeljene i potvrđene podatke o jeziku nam hrvatskomu, moguće je pronaći unutar treće knjige (od pet predviđenih) u nizu »Povijest hrvatskoga jezika«. Tekstovni su i slikovni sadržaji bogati, vrijedni i dojmljivi; posve informativni i umnogome formativni. Premda je knjiga izuzetno značajan prinos hrvatskoj filologiji, ona nije namijenjena samo znanstvenicima filolozima nego i širim slojevima zainteresiranih čitatelja. Svi će oni biti njome na veliku dobitku.