Uz misna čitanja 1. nedjelje Došašća razmišlja pater Alan Modrić
„Dođi, Gospodine Isuse!“
S ovim zazivom završava se Sveto Pismo i naznačuje se vrijeme iščekivanja drugog Kristovog
dolaska. To iščekivanje je u različitim razdobljima povijesti imalo raznovrsne stupnjeve
svoga intenziteta, ali je uvijek ostalo jedna od temeljnih značajki naše vjere: čežnja
za novim Isusovim dolaskom i konačnom uspostavom Njegovog Kraljevstva. U Došašću,
kao što samo ime kazuje, razmišljamo i molimo da se ostvari ovaj duboki uzvik naše
duše: da Gospodin Isus, naš Spasitelj i Otkupitelj, dođe, ne samo kao što je došao
prvi put, nego da se ostvari i Njegov drugi i konačni dolazak. A kako će izgledati
taj Njegov dolazak, o tome nam zorno govore misna čitanja koja slušamo na 1. nedjelju
Došašća. Tako u prvom čitanju prorok Izaija opisuje taj događaj s pjesničkom snagom:
koristi se slikom „Gore Gospodnje“, koja se često susreće u Svetom Pismu i opisuje
Božju nazočnost i blizinu Njegovom stvorenju. Ta gora biva postavljena i uzvišena
povrh svega, oslikavajući na taj način Božju veličanstvenost i svemoć koja ljude privlači
k sebi i ujedinjuje ih, čineći ih braćom koja žive u slozi: „Neće više narod dizati
mača protiv naroda niti se više učiti ratovanju.” I upravo je to jedna od poruka liturgijskog
vremena Došašća: naučiti biti u miru s drugima, pa čak i s onima koji ne dijele naše
mišljenje, koji žive životom drugačijim od našega. A taj mir ne znači biti ravnodušan
prema onome što se događa oko mene i zatvoriti se u sebe kako bih ja živio siguran
i bezbrižan u svojoj čahuri, ne mareći za ništa, nego znači, dopustiti da me, kako
kaže prorok Izaija, Gospodin nauči svojim putovima, a onda da preko mene i moje ljubavi
prema drugima, širi taj mir i jednako tako uči čak i moje neistomišljenike. Prorok
Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima ukazuje na jednu drugu značajku Došašća: budnost.
Vrijeme brzo teče, noć prolazi, a dan se približava. Noć, koja u Svetom Pismu označava
grijeh i zlo, unatoč tome što izgleda neprolazna i nepobjediva, prolaznog je karaktera,
nema konačnu riječ, ne stavlja točku na i. Dan i svjetlost su oni koji će na kraju
prevladati, a Bog, kao Stvoritelj tog dana i svjetlosti, na kraju će pobijediti, i
zbog toga moramo se početi već sada pripremati za tu pobjedu, i biti budni kako bi
dočekali jutro Kristovog drugog slavnog dolaska. Ta budnost se iskazuje u tome da
odbacimo djela noći i tame, i hodajući kao po danu, budemo zaodjeveni Isusom Kristom. Na
tu budnost upozorava i naš sam Gospodin Isus u Evanđelju po Mateju koje slušamo na
1. nedjelju Došašća: „Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.” I
ovdje Isus ističe vjerojatno i najvažniju značajku Došašća: spremnost da dočekamo
Gospodina čista srca i duše koja gori ljubavlju za Njega i očituje neizmjerno veselje
zbog Njegovog dolaska. Kao uvod u opisivanje te spremnosti, Gospodin konstatira kakvo
je stanje ljudskog roda: jede se i pije se, ženi se i udaje se, obavljaju se svakodnevni
poslovi i pri tome se ništa ne sluti. Tako je bilo u vrijeme Noe, tako je i danas.
Ovim slikama želi se ukazati na jednu veliku opasnost za vjerski život, a to je ravnodušnost
i relativizam – sve je isto, ništa se ne događa, dani teku svojim tijekom; ne osjeća
se da se Gospodin približava, pa zbog čega se onda brinuti oko ičega, zbog čega razbijati
glavu o tome kako se živi, kakvi su međuljudski odnosi; sve je relativno i nema apsolutnoga,
pa nema razloga da se borimo za istinske Božje vrijednosti. Gospodinov poziv je buđenje
iz te učmalosti: „Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji
dolazi.” I, doista, vjernik treba biti pripravan, jer ne zna kada je kucnuo čas, ne
zna kada može bilo umrijeti, i tako otići Bogu u susret, bilo zajedno sa svima drugima
doživjeti Kristov slavni dolazak još u vlastitom životu. Došašće je dakle vrijeme
mirnog iščekivanja, budnosti i spremnosti da se prihvati Isusa Krista koji dolazi
na ovaj svijet i dolazi svakome čovjeku ne kao prijetnja ljudskoj slobodi i pravima,
nego kao potpuno ostvarenje autentičnih, istinskih prava i slobode. Kroz sljedeće
tjedne pripremajmo se za taj dolazak, palimo ne samo svijeće materijalnog adventskog
vijenca, nego, što je još važnije, onog duhovnog vijenca, kako bi svjetlost u našem
biću bivala sve jača, kako bi došao Dan kojem nema zalaza i kojega nikakva noć i tama
ne mogu nadvladati i sakriti iskrenoj i nevinoj duši koja ga traži u tolikoj mjeri
da Bog ne može odoljeti njezinom pokliku: „Dođi, Gospodine Isuse!”