U propovijedi na Svetoj Misi 25. listopada Papa govorio o sakramentu pomirenja
Pred ispovjednikom treba biti hrabar i grijehe nazvati pravim imenom, a ne „kamuflirati“
ih – kazao je Sveti Otac u propovijedi na današnjoj Svetoj misi u kapeli Doma Sveta
Marta, govoreći o sakramentu pomirenja. Iskrena je ispovijed susret s Isusovom ljubavi,
prihvaćanje „milosti stida“ po kojem osjećamo Božji oprost. Ispovijed je za mnoge
odrasle kršćane veliki napor, što često dovodi do odbacivanja sakramenta, ili je takva
muka da se trenutak istine pretvori u vježbu dovitljivosti, a sveti Pavao, u Poslanici
Rimljanima, čini upravo suprotno: pred zajednicom javno priznaje da u „njegovu tijelu
ne obitava dobro“. Tvrdi da je rob i ne čini dobro kako bi želio, nego zlo koje ne
želi. To se događa u životu vjere zbog čega je „kada želim činiti dobro, zlo uza me“
– primijetio ja papa Franjo. U tomu je kršćanska borba, naša svakodnevna borba,
a mi nismo uvijek, kao sveti Pavao, kadri govoriti o toj borbi. Uvijek se nastojimo
opravdavati: svi smo grješnici, zar ne? Pavao jasno veli: ovo je naša borba. A ako
ne priznamo to, onda ne možemo zadobiti Božji oprost. Jer ako je 'biti grješnik' samo
riječ, način govora, onda nam nije potrebno Božje praštanje. Ali ako je stvarnost,
po kojoj smo robovi, onda nam je potrebno Gospodinovo oslobođenje, njegova milost.
No ovdje je važno to da Pavao pred zajednicom ispovijeda svoj grijeh, svoju sklonost
grijehu, ne skriva je – rekao je Sveti Otac. Ponizno ispovijedanje grijeha, što
Crkva zahtijeva od nas – kazao je Papa podsjećajući na riječi svetoga Jakova: „Međusobno
ispovijedajte grijehe“. Ali ne – objasnio je Papa – radi propagande, nego poradi slave
Božje i da se prizna da On spašava. Eto zbog čega se ide kod brata na ispovijed, kod
brata svećenika; da se ponašamo poput Pavla, da budemo jasni kao i on. Neki pak
vele: Ispovijedam se Bogu. Lako je tako, to je kao da se ispovijeda elektronskom poštom.
Bog je negdje daleko, ja izgovorim stvari i nema izravnog susreta, nije ispovijed
u četiri oka, a Pavao svoju slabost ispovijeda braći. Drugi pak vele, idem na ispovijed,
ali ispovjede nešto neodređeno, što visi u zraku, što nema veze sa stvarnošću. A to
je isto kao da se i ne ispovjediš. Ispovijedanje grijeha nije razgovor s psihijatrom,
niti je odlazak u dvoranu mučenja. Ispovjediti grijehe znači priznati 'Gospodine,
grješnik sam, i to posredstvom brata da bude stvarnost. Grješnik sam jer sam učinio
ovo, ovo i ovo – objasnio je Papa. Jasnoća, poštenje i iskrena sposobnost da se
stidimo zbog svojih grijeha, odnosno iskreno kajanje, nema alternativnih putova za
otvoreni put do Božjega oprosta, da se u dubini srca osjeti njegovo praštanje i ljubav
– kazao je Papa potičući da se odrasli ugledaju u djecu. Djeca imaju urođenu mudrost:
kada neko dijete dođe na ispovijed, nikada ne govori nešto općenito. Oče, učinio sam
svojoj strini ovo, drugom sa pak učinio ovo; djeca rabe prave riječi. Ona su jasna,
posjeduju jednostavnost istine. A mi uvijek nastojimo prikriti stvarnost svojih slabosti.
No, ima jedna vrlo lijepa stvar: kada u prisutnosti Božjoj ispovijedamo grijehe kakvi
jesu, uvijek osjećamo milost stida. Stidjeti se pred Bogom prava je milost. Sjetimo
se svetoga Petra kada, nakon Isusova čuda na jezeru, veli: Gospodine, udalji se od
mene jer sam grješnik. Pred svetošću Isusa Krista, on se stidio svojega grijeha– zaključio
je papa Franjo.