Uz misna čitanja 21. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Anto Lozuk

Buđenje je neugodno. Neugodno je kada te trgaju iz fizičkog sna i toplog kreveta, a neugodno je i kada te trgaju iz tvojih snova i iluzija. Nema mjesta na svijetu s kojim se čovjekovo tijelo tako savršeno sjedinjuje kao s udobnim krevetom; i nema stvarnosti s kojom se čovjekov duh tako lako poistovjećuje kao što su iluzije i snovi. Nije čudo da čovjek dobar dio svog života provede u krevetu, i nije čudo da možda još bolji dio svog života provodi sanjajući i hraneći se iluzijama.
Život nije san. Najvažniji zadatak svakog dana jest: probuditi se i ustati. Najvažniji zadatak ljudskog života jest osloboditi se iluzija i stupiti u stvarni svijet. U tom smislu razni učitelji i proroci pružaju nam svojevrsne budilice. Promotori crnog egzistencijalizma i nihilizma, poput J. P. Sartrea, usred privida blagostanja i sreće zapadnog svijeta viče: Besmisleno je što smo se rodili, besmisleno je što živimo, besmisleno je što umiremo. Svejedno je, jesi li obična nula ili vođa milijuna. Sve je uzaludno i sve je besmisleno.
I Gospodin Isus ima svoju budilicu. Upravo je aktivirana u današnjem Evanđelju. Živimo usred tromog i uspavanog kršćanskog svijeta. Neprestano naglašavamo dobroćudnog i blagog Boga, koji ne gasi stijenja što još tinja, ne ubija klicu koja još živi, krijepi umorne i opterećene, prašta, život daje da mi živimo... Sve je to istina. No, ova istina služi nam često puta kao izlika za pasivnost, spavanje, zapuštanje temeljnih kršćanskih dužnosti. Zato danas, usred našeg tromog i uspavanog kršćanskog svijeta, odzvanjaju oštre i stroge Gospodnje riječi: o uskim vratima, o Bogu koji zatvara vrata pred nosom upravo onima koje očito poznaje, koji osuđuje i baca ljude u prostor plača, očaja i škrguta zubiju.
Rijetko koji čovjek ima tu sposobnost da točno u određeno vrijeme prekine svoj fizički san te iz ugodnog, toplog kreveta uskoči u hladnu, neugodnu zbilju. Još je rjeđi čovjek koji spontano i lako izlazi iz svojih snova i iluzija te ulazi u surovu stvarnost ovoga svijeta. Uvijek je potrebna neka budilica, neko pomagalo izvana. Ulogu budilice često imaju nemila životna iskustva. Nama kršćanima u tom smislu dobro služe i malo tvrđe riječi Evanđelja.
Bog sigurno ne odbacuje čovjeka dok čovjek ne odbaci njega. Tamo gdje smo mi davno odbacili svaku nadu, Bog se još uvijek nada. Konačna osuda samo je konstatacija sudbonosnog stanja čovjeka koji se odlučno zatvorio pred Božjom ljubavlju. No, činjenica je također da Bog ne ostaje vječno zavijen u milosrdnu šutnju. Milosrdni će jednog dana postati Sudac. Milosrđe je pod naše noge stavilo čvrsto tlo, prosjeklo put, postavilo cilj. Čovjekov temeljni zadatak jest da koraca tim tlom, da ide tim putem, da napreduje prema Cilju.
Mi kršćani smo u velikoj opasnosti da Boga svedemo na Crkvu, na sakramentalnu prisutnost, na rijetke privilegirane trenutke i rijetka privilegirana mjesta. Često uvjeravamo sebe da provodimo s Njim dovoljno vremena, da s njime jedemo, pijemo, razgovaramo. No, Bog je mnogo veći od toga. Traži više. Kršćanin je čovjek čija misija, s jedne strane, jest razbijati svijetu iluzije o lažnoj sreći; ali, s druge strane, oslobađati ljude okova straha u koje ih zarobljavaju ideologije besmisla (koje su se obilno nakotile u ovo naše vrijeme)... No, nema smisla razbijati iluzije drugih, ako su naše još veće i još opasnije. Utvrdimo najprije jesmo li mi zaista prihvatili Kristovu ponudu, privlače li nas zaista strmi put i uska vrata spasenja. Ako je odgovor potvrdan, krenimo prema drugima, pomozimo i njima.