Uz misna čitanja 19. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Anto Lozuk

"Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo" – veli Poslanica Hebrejima. Temelji se na Božjoj riječi koja naviješta nevidljive stvarnosti. U sebi krije sigurnost kakve nema na ovoj zemlji, ali i prijetnju: Bog te može povesti i "onamo kamo nećeš", veli Isus Petru (Iv 21,18). Ljudi su ponekad skloni sva svoja negativna iskustva povezivati s Bogom. Boga se plašimo i bježimo od njega. Vjerujemo možda u njega, ali njemu ne... No, u kršćanskom i biblijskom smislu vjerovati znači u prvom redu vjerovati Bogu, dopustiti mu da uđe u naš život. Vjerovati znači prepoznati Božju ruku i u ponoru koji prijeti. Vjerovati konačno znači biti siguran da me Bog voli.
Do ove sigurnosti nije lako doći. Izraelova vjera zapalila se na jednom čudesnom iskustvu. Na to iskustvo podsjeća na svoj način odlomak iz Knjige mudrosti kojega donosi liturgija ove nedjelje, kada veli: "Noć ona unaprijed bijaše najavljena ocima našim!" Noć o kojoj se tu govori jest 'noć punog mjeseca', pashalna noć, noć u kojoj je Izrael doživio čudesnu manifestaciju Božje brige i ljubavi. Usred te noći narod je prešao preko Crvenog mora po suhom, a neprijatelj je stradao. Vjera izraelova rodila se u toj noći i živi iz sjećanja na tu noć.
Kršćanska vjera rodila se također u noći. U toj noći ne dominira blijedo mjesečevo svjetlo nego samo Božansko Sunce – uskrsli Isus Krist. Pavao se poziva na više od pet stotina svjedoka, na koncu navodi i osobni susret s Kristovim svjetlom. U susretu s uskrslim Kristom čovjek doživljava snagu Božje ljubavi. Na ovom iskustvu temelji se kršćanska vjera. Vjera svih nas vjernika-kršćana oslanja se na svjedočanstvo onih koji su susreli uskrslog Krista i doživjeli njegovu ljubav.
Na početku današnjeg evanđeoskog odlomka slušamo Gospodnje riječi: "Ne boj se, malo stado, jer je Otac vaš odlučio da vam podari Kraljevstvo!" Ove riječi Gospodin upućuje malenoj skupini najvjernijih učenika koji su ga slijedili na putu prema Jeruzalemu. Bili su to sve odreda maleni, jednostavni ljudi, priprosti muškarci i žene, na koje se nijedan centar svjetske moći ne bi osvrnuo. No, upravo ti ljudi vjerovali su Isusu i ostali mu vjerni do kraja. Oni će uskoro postati jezgra onih pet stotina svjedoka, koji će nakon susreta s Uskrslim Kristom, u njegovo ime krenuti i započeti osvajati svijet.
Isusovo 'malo stado' predstavlja skupinu ljudi koji vjeruju Isusu. Ono nikada nije veliko. I u vremenima kada je Crkva bila najmoćnija, Isusa i njegovo Kraljevstvo predstavljalo je uvijek tek 'malo stado' istinskih vjernika. Bogu ne trebaju brojke, ne treba mu ni ekonomska, ni vojna, ni medijska moć. Bogu trebaju maleni, ponizni, otvoreni. Njima On podaruje iskustvo i moć svoje ljubavi. Isusovo 'malo stado' uvijek je, doduše, maleno – i brojem i sredstvima kojima raspolaže. Ali je u isto vrijeme toliko snažno, toliko moćno, da će pred njim na koncu kapitulirati svaka moć ovoga svijeta. Upravo ovom 'malom stadu', znajući da će na koncu trijumfirati, Bog povjerava i sudbinu svoga Kraljevstva i sudbinu ovoga svijeta.
"Ne boj se, malo stado, jer je Otac vaš odlučio da vam podari Kraljevstvo!"