Uz misna čitanja sedamnaeste nedjelje kroz godinu razmišlja p. Ante Lozuk

Čovjek je biće koje se neprestano vrti oko samoga sebe, oko svojih interesa i briga, oko svojih bolesti i nevolja. Ova vrtnja s vremenom se pretvara u začarani krug iz kojega se više ne može van. Onaj, naime, koji se neprestano bavi samim sobom, na kraju i pronalazi jedino sebe, a u sebi ništa drugo nego duboki, crni ponor. I što više gleda u taj ponor, to on postaje dublji i crnji.
Dok molimo, mi se također najčešće vrtimo oko samih sebe. Možda molimo često, možda i mnogo, ali se i tu neprestano bavimo svojim interesima i brigama, bolestima i nevoljama. U većini naših molitava redovito se ponavlja jedan te isti refren: "Bože, daj mi! Bože, čuvaj me! Bože, oslobodi me! Bože, čuvaj one koji pripadaju meni!" Takva molitva uvijek ima samo jedan cilj, a taj cilj jesam ja sam. Takva molitva ne čini nas nimalo mirnijima, nimalo sretnijima. I takva molitva ne rješava ništa. Nikakvo čudo da mnogi razočarani molitelj odustaje od molitve uz ovakvo ili slično obrazloženje: Nikakve koristi od molitve. Nitko i ništa ne može pokrenuti Boga iz njegove ledene ravnodušnosti! Na kraju zaključuje: Molitva je besmislena.
Molitva nikada nije besmislena. Bog nije ravnodušan na ljudske vapaje i ljudske potrebe. No, naša molitva treba postati prava, istinska. Najveći problem jest u temeljnoj pretpostavci od koje molitelj polazi. Dok molimo, naime, mi rijetko vodimo računa o tome da stupamo u jedan novi svijet, u svijet u kojemu vladaju drugi zakoni, da se upuštamo u jedno događanje koje se ne odvija po našoj logici. Molitva pokreće proces kojim više ne upravljamo mi nego Netko koji je skroz različit od nas. I On usmjerava ovaj proces prema cilju koji je također skroz različit od naših zemaljskih ciljeva. U molitvi čovjek stupa na tajanstveno tlo vjere i upušta se u pustolovinu s Bogom.
Vjera i molitva neodvojive su. Bez vjere molitva nije drugo nego prazno naklapanje, bezobzirno zahtijevanje, ucjenjivanje, histerična vika u prazno. Molitva postaje molitvom tek kada je ponese vjera. Model takve molitve jest Gospodnja molitva čiji smo sažetak čuli u današnjem Evanđelju:
"Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo Tvoje!
Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!"
Onaj koji moli u vjeri, svoju sudbinu povjerava Bogu i svoju glavu prigiba pred Božjom voljom. Onaj koji moli u vjeri, dobiva dublji uvid u Božje biće, u Božju stvarnost, u smisao patnje, u plodonosnu ulogu žrtve. Onaj koji moli u vjeri postaje svjestan da Bog jedini zna sve, da poznaje i sadržaj tajne koja prekriva tamne momente naše ljudske sudbine. Onaj koji moli u vjeri ima povjerenja u Božju ljubav i na tom povjerenju temelji svoj život. On se uzda u Božju ljubav. On zna da Bog u svojoj nedokučivoj mudrosti sve vodi prema ispunjenju. Onaj koji moli u vjeri, zna da Bog zaslužuje njegovo povjerenje, da ga neće iznevjeriti. Zato moli ustrajno, mirno, nepokolebivo.