Uz misna čitanja sedme vazmene nedjelje razmišlja p. Stjepan Šuflaj
Jednom ne tako davno
čuo sam jednu misao koja kaže da je svaki rastanak zapravo početak nekog novog susreta.
Razmišljajući o Isusovoj svećeničkoj molitvi koju nam u današnjem evanđelju Crkva
nudi za razmatranje možemo uočiti da nitko prije niti poslije Krista nije izrazio
toliko strastvenu ljubav prema čovjeku. Ona mu je bila jedini i temeljni smisao poslanja.
Stoga valja obratiti pažnju na dvije ključne misli. Isus želi ujediniti ono što je
bilo razjedinjeno između čovjeka i Boga po grijehu naših praroditelja. Po Isus Kristu
mi ulazimo u novi savez s Bogom i zato Isus moli za jedinstvo, ono prvotno jedinstvo
čovjeka i Boga koje grijehom bijaše narušeno, degradirano i napuklo. Isus sve što
čini, čini u zajedništvu s Ocem. To je neraskidiva veza ljubavi koja nam se daruje
bezuvjetno, koja nam pruža jednu novu mogućnost da u zajedništvu s Ocem i Sinom baštinimo
život vječni. Upravo slava o kojoj Isus govori nije ništa drugo već nova šansa da
se čovjek varati na svoje izvore, da se obnovi slika Božja u nama i da kroz perspektivu
novog saveza čovjek postane novo stvorenje, sposobno prihvatiti i živjeti ono dostojanstvo
koje mu pripada po naravi. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Psalmist govori
o tom dostojanstvu kada kaže: «Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega
okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži» (Ps 8,
6-7). To jedinstvo i slavu koju Isus kao Spasitelj nudi nije bezuvjetna. Uvjetovana
je čovjekovim pristankom. Upoznati Krista znači spoznati da jedinstvo i slava nisu
tek neki ideali proizašli iz čovjekovih humanističkih težnji za boljim svijetom, nego
kroz vjeru i uzajamnu ljubav, te dvije dimenzije postaju živo tkivo i neraskidiva
veza Stvoritelja i stvorenog. Gospodin nas poziva da prihvatimo slavu kao dar Očev
koja će se po Uskrsnoj žrtvi Jaganjčevoj darovati svima koji je žele prihvatiti. Ta
ponuda nije ništa dugo doli neizreciva ljubav Očeva prema čovjeku. Slava o kojoj Isus
govori nešto je potpuno drugo od slave kakvu svijet u svojoj taštini često stavlja
u prvi plan. Ljudska slava često teži da bude dominantna, da bude na društvenoj ljestvici
vrednovana i čašćena, ne bi li u svom dubokom egoizmu postigla kakvu takvu cijenu
pred drugim i u očima drugih. Isusova slava je slava Onoga koji je došao da služi
a ne da bude služen, Onoga koje je ušao u naše smrtno tijelo da bi ga preobrazio i
oživio za novi i neprolazni život, Onoga koji se s nama poistovjetio, u svemu osim
u grijehu. To je slava Onoga koji se udostojao oprati noge svojim učenicima ne bi
li im dao primjer služenja i poniznosti, primjer ljubavi i zajedništva. U Otkrivenju,
sveti Ivan apostol prenosi glas Onoga koji mu se objavljuje kao Alfa i Omega, Prvi
i Posljednji, Početak i Svršetak! I nadalje kaže: «Blago onima koji peru svoje haljine:
imat će pravo na stablo života i na vrata će smjeti u grad! » (Otk, 22, 14). Prati
haljine znači dopustiti da milost Božja kojom smo zahvaćeni, koju smo spoznali i prihvatili,
u nama tako djeluje da iz dana u dan napravimo barem jedan napor ne bi li starog čovjeka,
uprljanog grijehom i nevoljom, promijenili u novog čovjeka, dostojnog dostojanstva
koje mu po Božjem udjelu u stvaranju pripada. Mudrost kaže: Ako se izmiriš sam sa
sobom, pomirio si se sa svijetom, a ako se pomiriš sa svijetom pomirio si se s Bogom. Molimo
Gospodina da nas ta milost prati i vodi po Duhu Svetom i zagovoru Blažene Djevice
Marije na putu prema vječnoj slavi u Kristu i po Kristu. Amen!