Željko Tomašević govori o srpskoj nacionalnoj politici u Hrvatskom Podunavlju

Srpska nacionalna politika je osvajanju grada Vukovara i Hrvatskog Podunavlja kao graničnih područja, pridavala strateško značenje u daljnjem osvajanju i uključivanju drugih hrvatskih državnih i narodnih područja u sastav Srbije. Republika Hrvatska je na tom području bila izložena izravnim oružanim napadima s državnog područja Srbije, uključujući borbena djelovanja tzv. „JNA“.
Zato se bitku za Vukovar ne smije doživljavati kao izdvojeni ratni događaj ili cjelinu, već kao posljedicu težnji koje je srpska politika iskazivala prema tom hrvatskom državnom području, posebno od 1918. do 1941. pa ponovo od 1945. do 1991. godine.
Sustavnost smišljenog, a ne kakvog slučajnog ili potrebnog srpskog oružanog razaranja hrvatskih podunavskih mjesta, uz mnoštvena ubijanja i protjerivanja njihovoga stanovništva, potvrđena je i primjerom razaranja Vukovaru prigradskog mjesta Bogdanovci, kao i stradanja sela Svinjarevci i Petrovci koja pripadaju istoimenoj općini. Više o tomu Željko Tomašević:

Srpskom oružanom napadu na grad Vukovar 1991. je prethodilo naoružavanje Srba u Vukovaru i okolnim selima s većinskim srpskim stanovništvom, poput Bobote, Borova, Bršadina, Klise, Lipovače, Ludvinaca, Negoslavaca, Pačetina, Trpinje i Vere, u koje je tzv. „JNA“ dovozila tenkove i druga oklopna vozila i koja su postala vojna uporišta iz kojih su napadana i razarana okolna hrvatska sela i grad Vukovar.
Istodobno, naoružane postrojbe tamošnjih Srba su zajedno sa snagama tzv. „JNA“ i dragovoljcima iz Srbije, napadale i razarale okolna sela s većinskim hrvatskim stanovništvom, poput Bapske, Berka, Bogdanovaca, Bokšića, Ćelija, Grabova, Iloka, Lovasa, Mohova, Sotina, Svinjarevaca, Šarengrada, Tompojevaca i Tovarnika, ubijajući i protjerujući njihove stanovnike.
Primjerice, hrvatsko selo Ćelije je iseljeno već 07. srpnja 1991., a tri dana kasnije, 10. srpnja su Srbi selo u potpunosti spalili.
Grad Vukovar se već krajem kolovoza 1991. našao u skoro potpunom okruženju srpskih postrojbi, koje su grad napadale svim vrstama pješačkog, topničkog, oklopnog i avionskog naoružanja.
Od tada se braniteljima i stanovnicima Vukovara pomoć mogla dostavljati jedino cestom iz smjera Vinkovaca, preko Nuštra i Bogdanovaca, koje je s Vukovarom spajao tzv. „kukuruzni put“, odnosno poljski put između polja kukuruza.
Želeći presjeći i tu jedinu vezu Vukovara s ostatkom Hrvatske, srpske snage su 06. rujna 1991. počele jaki napad na usputno selo Marince, a sutradan, 07. rujna i na Bogdanovce, u čijoj su blizini postavili tzv. „tenkovsko gnijezdo“.
Od tada su Bogdanovci bili izloženi stalnom djelovanju najtežih vrsta oružja, a neopisivim junaštvom ga je branilo tek 210-215 mještana i pripadnika Specijalne policije MUP-a, ZNG-a i HOS-a, koji su kao i branitelji Vukovara, tri mjeseca bili u poluokruženju, a 40 dana u potpunoj blokadi.
Postrojbe Specijalne policije MUP-a, pripadnika ZNG-a i HOS-a bile su sastavljene od ljudi iz raznih krajeva Hrvatske, među kojima su bili i tek punoljetni mladići, koji su vođeni neizmjernom ljubavlju prema narodu i Domovini, napustili sigurnost svojih domova i s potpunom spremnošću za najveću osobnu žrtvu, došli braniti taj napadnuti dio Hrvatske.
Srbi su uspjeli osvojiti Bogdanovce tek 10. prosinca 1991., nakon što su poduzeli do tada najjači tenkovski napad na selo. Nakon zauzimanja sela, masakrirali su u njemu zatečene mještane, a selo su u potpunosti razorili.
U Bogdanovcima je tijekom Domovinskog rata ubijeno 89 mještana i 49 pripadnika ZNG-e, policije i HOS-a, a još 25 mještana se vode kao nestali.
Bogdanovci su teško stradali i u II. svjetskom ratu i njegovom poraću, kada je ubijeno 58 mještana, a samo sedmorici se znaju grobna mjesta.
U prigodi 15. godišnjice obilježavanja stradanja sela, 2006. je u Bogdanovcima postavljen središnji spomenik „Bogdanovački mučenici“, djelo umjetnika Ivana Matkovića Laste, koji je bio ratni zapovjednik obrane Bogdanovaca.
U središtu spomenika isklesanog u kamenu je lik Isusa Krista, a na njemu su uklesana imena poginulih i nestalih bogdanovačkih civila i branitelja iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.
Osim središnjeg spomenika, u Bogdanovcima je otvorena i Memorijalna soba sa slikama stradalih mještana, a postavljena je i spomen ploča na kući u kojoj su za vrijeme rata bili smješteni ranjeni hrvatski branitelji.

Obližnje selo Svinjarevci je pretrpjelo stradanje 22. rujna 1991, kada je u njemu ubijeno 34-oro hrvatskih branitelja i civila, a jedna osoba se još uvijek vodi kao nestala.
Teško je stradalo i treće općinsko selo Petrovci, koje je 1991. bilo većinski naseljeno Rusinima i Ukrajincima. Tijekom srpskog oružanog napada, ubijeno je 13 mještana i dva branitelja, a jedan mještanin i jedan branitelj se još uvijek vode kao nestali. Oružane horde tamošnjih Srba i tzv. „JNA“ su Petrovce zauzele 01. listopada 1991., a potom iz mjesta protjerale 400 njegovih stanovnika.

Padom Bogdanovaca prekinut je tzv. „kukuruzni put“, koji je bio put spasa i jedini spoj grada Vukovara s ostatkom Hrvatske.
Grad se tada našao u potpunom vojnom okruženju snaga tzv. „JNA“ i srpskih oružanih hordi, koje su ga do 18. studenoga 1991., uspjele gotovo u potpunosti razoriti, a potom su masakrirali i pobili zarobljene branitelje, ranjenike i civile. Preostali dio stanovništva su otpremili u srpske logore ili su ih pješice, u patničkim kolonama protjerali iz grada, većinu bez ičega ili tek sa smotuljkom osobnih stvari, uzvikujući im prijetnje o trajnoj zabrani povratka ili učenjem ćirilice i korištenjem srpskog jezika.
Tijekom rušenja i uništavanja prekrasne barokne i druge baštine grada, srpski političari i ratni huškači su izvikivali obećanja da će oni u Vukovaru izgraditi još ljepši „srpski barok“, iako svijet ne poznaje baš nikakav srpski barok.
Prekomjerna granatiranja i rušenje Vukovara, Bogdanovaca i okolnih naselja, kao ni tzv. zapovjednu odgovornost zapovjednika tzv. „JNA“, nije primijetilo ni tužiteljstvo tzv. haaškog „suda“.
Nakon što su Vukovar proglasili „srpskim“ gradom, kakvim ga i danas smatra sadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, u javnu uporabu je prvi puta u povijesti uvedeno ćirilično pismo. Koliko je tada, a jednako toliko i u današnje vrijeme, ćirilica bila uvjet očuvanja srpskog identiteta tamošnjih Srba, a koliko tek sredstvo posrbljivanja nasilno zauzetih hrvatskih narodnih područja, vidljivo je iz primjera Ulice Stjepana Radića, koju su Srbi bili preimenovali u ulicu njegovog ubojice Puniše Račića.

Unatoč tomu, sadašnja hrvatska vlast ne želi grad Vukovar kao cjelinu trajno zaštititi od svakog javnog simbola koji bi vrijeđao čast i dostojanstvo žrtava vukovarskog genocida i urbocida, među koje simbole nesporno spada i ćirilica.

Istodobno, srbijanska državna politika, umjesto činjenja djela iskrenog pokajanja i donošenja civilizacijske odluke o imenovanju srbijanskih ulica i trgova imenom vukovarskih žrtava srpskog genocida, podržava zahtjev mjesnih Srba za službenim uvođenjem ćirilice u gradu Vukovaru, smatrajući time da je i ćirilični natpis vukovarske ulice nazvane po 12-orici Hrvatskih Redarstvenika, tih mučenika koje su Srbi u mirnodopsko vrijeme 02. svibnja 1991., u obližnjem Borovu Selu okrutno masakrirali, izvadili im oči pa ih zaklali, neophodan za očuvanje njihovog srpskog identiteta.
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva