Hrvatska je umrežena križnim potovima svoje djece

Hrvatski gradovi i sela koji su se 1991. našli na putu srpskog oružanog osvajanja hrvatskih područja, postali su svojevrsne postaje novog križnog puta hrvatskoga naroda.
Jedna od takvih hrvatskih križnih postaja je i prigradsko vukovarsko naselje Sotin, smješteno uz cestu Tovarnik-Vukovar, kojom su iz smjera Šida prema Vukovaru pristizale srpske oružane horde tijekom osvajanja Hrvatskog Podunavlja, čineći sustavne zločine nad Hrvatima usputnih srijemskih mjesta poput Kukujevaca, Gibarca, Šida, Tovarnika, Berka, Lovasa, Opatovca, Mohova, Šarengrada, Bapske i drugih mjesta.
Sotin se prvi put spominje 1289., u ispravi bečkog Kaptola, kao utvrda Zatha, koju su nastanili Hrvati. Već u vrijeme turskih osvajanja, mjesto se u crkvenim dokumentima i putopisima naziva današnjim hrvatskim nazivom Sotin. Sjedište je župe Svete Marije pomoćnice kršćana, a među vjerničkim narodom je posebno poznat po štovanju čudotvorne slike Gospe Sotinske, još od 1747. godine, kada su na blagdan Sv. Marka, pojave na slici Majke Božje posvjedočili dvojica franjevaca, o. Bernardin Jugović i o. Antun Tomašević. Više o tome govori poslušamo i glas Željka Tomaševića.
Sotin je u XX. stoljeću dva puta pretrpio velike gubitke stanovništva. Već pred kraj II. svjetskog rata, kada je istočno od Sotina bila crta tzv. „srijemskog fronta“, iz mjesta je iselila većina Nijemaca. Nakon što je mjesto zauzela jugoslavenska vojska, koja je u naravi uistinu postupala kao srpska, ubijen je i proganjan velik broj Hrvata i preostalih Nijemaca, a srušen je i mjesni Hrvatski dom. Drugi veliki gubitak stanovništva Sotin je pretrpio za vrijeme srpske okupacije 1991. godine. Zato se zločini u Sotinu, Vukovaru i Hrvatskom Podunavlju, kao i na svim hrvatskim područjima koje su Srbi oružano zauzeli 1991., osnovano smatraju ponovljenim srpskim zločinima nad hrvatskim narodom.
U Sotinu je 1991. živjelo 59,6% Hrvata, 28% Srba i 3,3% Mađara. Unatoč izrazito manjinskom udjelu, Srbi su Sotin svojatali za „srpsko selo“. Prve značajnije srpske oružane prijetnje u Sotinu su se dogodile već u svibnju 1991., nakon srpskog pokolja 12-orice mladih hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 02. svibnja 1991., kada su iz Šida u Sotin pristigli pripadnici tzv. „JNA“, s većim brojem tenkova i oklopnih vozila, izmišljajući potrebu stvaranja tzv. “tampon zone“ između „ustaša“, kako su nazvali Hrvate i hrvatske redarstvenike, i „ugroženih“ mjesnih Srba.
Prema svjedočenjima preživjelih Sotinjana, srpske okupacijske postrojbe sastavljene od tamošnjih domaćih Srba i pripadnika tzv. „JNA“, najteže zločine nad mjesnim Hrvatima su počinile između 14. i 20. listopada 1991., kada su velik broj mještana nasilno odvele u logor u obližnjem selu Negoslavci koje nastanjuju Srbi, gdje su ih zlostavljali, mučili i pljačkali. Dio Hrvata zatočenih u logoru u Negoslavcima, potom su odvezli u logore na području Srbije, najviše u mjesto Begejci. Hrvate koje su ostavili živjeti u Sotinu, srpski okupatori su držali u pritvoru ili u radnim logorima, tjerajući ih na prisilni rad i postupno ih ubijajući.
Dana 27. prosinca 1991., ubili su 13-oro sotinskih Hrvata, a sve ostale protjerali. Tijekom srpske okupacije Sotina, ubijeno je ukupno 65 mještana, odnosno 10% stanovništva, a još uvijek se ne zna sudbina 31 osobe. Dio zemnih ostataka ubijenih sotinskih Hrvata je nakon prestanka rata pronađen u 14 grobnica na mjesnom groblju, a dio u mnoštvenoj grobnici kod Vučedolskih vinograda. Za ratni zločin počinjen u Sotinu, još nitko nije odgovarao.
Županijski sud u Vukovaru je sudio 17-orici optuženika za ratni zločin u Sotinu, od kojih su tek dvojica optuženika, Živko Opačić i Milan Bjedov, bili dostupni sudu. Obojica su, jednako kao i ostalih 14-ero optuženika, oslobođeni zbog nedostatka dokaza, a osuđen je jedino sudu nedostupni Željko Mijaković, koji slobodno živi u Srbiji. S kakvom je ozbiljnošću pripremana optužnica, svjedoči podatak da je jedna optužena osoba već bila pokojna.
Obilježavajući Dan sjećanja na žrtve srpskog zločina u Sotinu svakog 14-og listopada, rodbina ubijenih i nestalih upućuje poruku da se ne će umoriti u traženju istine i zadovoljštine za patnje i stradanja nevinih žrtava, pitajući se, hoće li zbog neučinkovitosti nadležnih hrvatskih državnih tijela, morati čekati još dvadesetak godina da bi barem pronašli zemne ostatke svojih najmilijih. U mjestu živući Srbi, u pravilu otklanjanju svako znanje o ubijenima i nestalima, odnosno i o samom počinjenju zločina.
Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije, tek je 04. veljače 2013., naredilo provođenje istrage protiv Žarka Miloševića i Dragana Lončara, zbog sumnje da su 27. prosinca 1991., na nepoznato mjesto odvezli pa ubili 16-ero hrvatskih civila iz Sotina. Zločine počinjene u Sotinu i drugim hrvatskim podunavskim mjestima, zbog njihove naravi nije moguće i prihvatljivo označiti tek kao zločine pojedinaca, kako se to često pokušavalo predstaviti. Pojedinci nisu mogli provesti takvo sustavno etničko čišćenje, pravi genocid nad Hrvatima toga područja, uključujući uništenje njihove baštine.
Pojedinci nisu mogli osnovati i upravljati tolikim brojem logora na hrvatskom okupiranom području i u Srbiji, u kojima su zarobljenike i civile sustavno zlostavljali, mučili i ubijali. Pojedinci nisu mogli proizvesti ni tolike mnoštvene grobnice i do današnjega dana ih tako uspješno skrivati, kao što pojedinačno nisu mogli provoditi uvedene rasističke mjere, pljačke i druge oblike zločina nad civilnim stanovništvom.
Sustavnost i opseg počinjenih ratnih zločina koje su počinile srpske oružane postrojbe u Hrvatskom Podunavlju, nedvojbeno je plod unaprijed smišljenih i pripremljenih oblika i načina zatiranja drugih naroda i tragova njihova postojanja na područjima koje su Srbi, u sklopu ostvarivanja srpske nacionalne politike, bili odlučili učiniti srpskima.
To potvrđuje i izostanak iskrenog kajanja tamošnjih mjesnih Srba i države Srbije za počinjene zločine i razaranje Hrvatske, izostanak osjećaja obveze pomaganja u otkrivanju sudbine nestalih osoba, pronalasku zločinaca, kao i za pravičnu nadoknadu ratne štete. Tim više je razumljivo ogorčenje i protivljenje hrvatske javnosti, uvođenju ćiriličnog pisma u javnu uporabu u gradu Vukovaru, kojemu je Sotin prigradski dio, a koje se traži na osnovi dokazano spornog udjela Srba u broju stanovništva, uz providna politikantska obrazloženja i bez ikakvog moralnog i etičkog obzira prema veličini vukovarske žrtve i težini u njemu počinjenih zločina genocida i urbocida.
Ćirilica je za vrijeme srpske okupacije Vukovara, nesumnjivo bila uvedena kao jedan od oblika i javnih znakova nasilnog posrbljivanja Vukovara. Zato sadašnji zahtjevi za njezinim uvođenjem, stvaraju opravdane sumnje, da istinski razlozi i svrha njezina uvođenja ne izviru iz objektivnih potreba mjesnih Srba za očuvanjem narodnog identiteta ili njegove bilo kakve ugroze, nego radi mirnodopskih postignuća koja se nisu uspjela ostvariti ratom, a koja su osmišljena tzv. „novim srpskim memorandumom“.
Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio Željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva