Tko se boji Crkve?

Sada kad se već znade datum početka biranja novoga Pape, sve su oči već usmjerene prema Rimu i Vatikanu. Otkako je nastupilo razdoblje sedisvakancije mnogi su novinari već na svojim položajima te se susreću s ljudima koji bi im mogli dati važne obavijesti o ovom ili onom, da bi se to priopćilo određenom pučanstvu. Ima i onih koji malo dublje zalaze u problematiku pa je pokušavaju protumačiti i osvijetliti. Ima i onih, kako je rekao pater Lombardi, koji sa svojega motrišta zloće nastoje što više negativnosti ili otkriti ili izmisliti da bi navodno dali pravo stanje stvari. To se očituje već i naslovima pojedinih napisa, poput današnjega NZZ-a, gdje piše kako se Crkva plaši svijeta. Da je ovaj svijet moćna sila, to je točno, ali da oni, koji tvore Crkvu nisu svijet nego žive usred svijeta gdje nailaze ne samo na nerazumijevanje, nego i na mržnju, odbacivanje, pa i osudu sve do smrtne osude, o tome svjedoči sva kršćanska povijest. Oni koji pišu da se Crkva plaši svijeta vjerojatno dobro osjećaju da je njezina snaga iznutra kad je kroz 20 stoljeća nikakvi diktatori ili velikani ovoga svijeta nisu mogli uništiti. Ili pak ovoliko zanimanje za Crkvu, može potjecati i od ljubavi prema njoj, ali vrlo često upravo od straha, da će se Crkva i dalje držati svojega Učitelja Isusa Krista i da ne će odstupiti od njegovih zahtjeva koji nas vode k istinskoj slobodi i ljubavi. I oni koji ne žive u toj istini, plaše se te Božje slobode. Na Drugom je vatikanskom saboru Crkva potvrdila da je ona tu jednako kako što je i Isus – za život svijeta, ali ne u nekakvoj umišljenosti i veličini, nego u poniznom služenju kao braći. To Crkvu čini i velikom i neustrašivom, što je i Benedikt XVI. svojim naukom i svojim primjerom potvrdio.