Željko Tomašević o srpskoj nacionalnoj politici i srpskim zločinima u općini Erdut u Hrvatskom Podunavlju

Činjenični pokazatelji o učincima srpskih zločina počinjenih u osvajanju hrvatskih narodnih i državnih područja, upućuju na očevidno ostvarivanje dugoročne srpske nacionalne politike, kojoj je velikosrpstvo već duže od dva stoljeća ishodište, a etnički čista „Velika Srbija“ željeno postignuće. Na takav zaključak upućuju i podatci o promjeni demografskog stanja u Hrvatskom Podunavlju u razdoblju od 1991-1995., kao i narav ratnih zločina koje su pobunjeni Srbi počinili u mjestima Općine Erdut.
Hrvatsko Podunavlje obuhvaća hrvatsko državno područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Prema popisu iz 1991., na tom području je živjelo 194.000 stanovnika, od čega 45% Hrvata, 35% Srba i 20% pripadnika drugih naroda. Nakon što su 1991. započeli s oružanom pobunom protiv hrvatske države, Srbi su nad Hrvatima i pripadnicima drugih tamošnjih naroda počinili zločin tzv. „etničkog čišćenja“ ili genocida, takvih razmjera da su Hrvatsko Podunavlje već potkraj 1995. nastanjivali gotovo isključivo Srbi, njih oko 120-150.000, od kojih su oko 50.000 bili Srbi iz zapadne Slavonije i tzv. „Krajine“, koji su izbjegli pred hrvatskim vojno-redarstvenim akcijama „Bljesak“ i „Oluja“.
Općina Erdut svojim južnim dijelom graniči s prigradskim područjem grada Vukovara, a pripadaju joj mjesta Aljmaš, Bijelo Brdo, Dalj i Erdut. Srpski pobunjenici su već 02. travnja 1991. postavili prve cestovne barikade na cestama koje spajaju Vukovar s Vinkovcima, Osijekom i Daljem, a tzv. „Srpsko nacionalno vijeće“ je proglasilo pripajanje Slavonije i Baranje Srbiji.
Tisuće hrvatskih civila iz Aljmaša, Dalja i Erduta su bile prisiljene izbjeći pred srpskim oružanim postrojbama. Pobunjeni Srbi su do temelja srušili Marijansko Svetište Majke Božje od Utočišta u Aljmašu, kao i katoličke crkve Svetog Josipa u Dalju i Svih Svetih u Erdutu. Najstrašnija mučenja i mnoštvena ubojstva Hrvata, Srbi su počinili u mjestu Dalj, smještenom na obali Dunava, u blizini ušća Drave u Dunav.
Dana 01. kolovoza 1991., pobunjeni Srbi su uz pomoć tzv. „JNA“ i uz izričitu prethodnu zapovijed da ne smije biti zarobljenih pripadnika hrvatske policije i ZNG-e, napali zgradu Policijske postaje Dalj, u kojoj su se nalazili hrvatski policajci, pripadnici Zbora narodne garde i civilne zaštite. Nakon desetosatne oružane opsade, tijekom koje su unatoč izvješenoj bijeloj zastavi, po zgradi pucali i iz tenkova i drugih oklopnih vozila, Srbi su zauzeli postaju pa odmah započeli s mučenjima i ubojstvima svih branitelja koje nisu ubili tijekom napada. Mučki su masakrirali i ubili 39 hrvatskih branitelja, 20 policajaca, 15 pripadnika ZNG-e i četiri pripadnika Civilne zaštite.
Osim njih, ubili su i hrvatskog novinara Stjepana Penića, kojemu je tijelo pronađeno 17. kolovoza 1991. godine.
U rujnu 1991. uhitili su veći broj hrvatskih civila i priveli ih u zgradu Policijske postaje, gdje su nakon mučenja i ispitivanja ubili 11 ljudi. Potom su dana 04. listopada 1991. pripadnici Teritorijalne obrane tzv „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“, ušli u zgradu policije u kojoj su bili zatočeni hrvatski civili pa mučki pobili njih 28.
Tzv. „JNA“ je tijekom oružanog razaranja Vukovara, u Dalj dovozila zarobljene vukovarske branitelje i predavala ih tamošnjoj „Srpskoj teritorijalnoj obrani“, koja ih je nakon stravičnih mučenja i masakriranja, ubila najmanje 34.
Procjenjuje se da su od 01. kolovoza do prosinca 1991., Srbi u Dalju mučki pobili 139 ljudi. Tijela ubijenih hrvatskih civila, dijelom su spalili, dijelom bacili u mnoštvenu grobnicu u selu Ćelije, na farmi Lovas i na katoličkom groblju u Dalju, a dijelom ih bacili u Dunav.

Patnje koje su prije smrti trpjeli zatočeni hrvatski civili u Dalju, riječima je nemoguće predočiti, a oblike i načine mučenja, masakriranja, silovanja i ubijanja koja su nad njima činili pobunjeni Srbi, tek se vjerničkom pobožnošću mogu pojmiti kao zlodjela koja čine samo ona stvorenja u ljudskom obličju, koja su pod potpunim opsjednućem sotone.

Jedna od pripadnica Civilne zaštite, koja je zarobljena u Vukovaru pa dovezena u zatočenički logor u Dalju, u svojem iskazu pohranjenom u pismohrani Hrvatskog informacijskog centra pod brojem 6., svjedoči: „...ja sam bila zarobljena 17. XI. 1991. godine u Vukovaru, kod bolnice. U onim momentima nisam mogla prepoznati nikoga. Kupili su nas u maricu. Bilo je više jugovojske, ali ne toliko jugovojske koliko četničke, onih s kokardama. U to mjesec i pol dana, meni su svašta radili. I silovali, i tukli, batine smo stalno dobivali, nisu nam dali jesti. On je meni kombinirkama izvadio četiri zuba, on, taj četnik Nedjeljko Peić. Silovali su me par njih pored njega. Jednoj ženi su odrezali dojku. Ime joj je Marija, a prezime ne znam. Sa mnom je bila u daljskom logoru i gospođa Đurđa, od Mirka, onda Manda Vukušić, nazvana snajperistkinja. Od te djevojke su radili svašta, ona je bila šezdesetšesto godište. Djecu od deset, dvanaest godina su isto silovali. Bili Jovan je isto radio velika zla. Radio je u veterinarskoj stanici u Osijeku. On je bio s veterinarima. Na filmu, ako ste ga gledali, su prikazani dečki koji su strojeni. Taj je radio ta zlodjela, vadio dečkima spolni organ i gurao u usta da pojedu. Njegova majka je bila moja susjeda u Osijeku, ta Bili Olga. Prepoznala sam njih dosta. Bio je s njima i Marko Peić. To je sin od tog Peića. Jedan mu je sin poginuo. Bio je na Mitnici. Zvao se Duško Peić. Taj je ubijen, poginuo je prije nego sam ja došla u logor u Dalju. Ne znam što je on radio, a brat mu je radio zlodjela, taj Marko. Unakazivao je ljude, vadio im oči, izvan logora, činio je to onima kojih bi se dočepao – kao divlje mačke kada se dočepaju plijena. Bio je i jedan Savo Vilus iz Dalja, rođeni Srbin, onda Noda Jovan, isto iz Dalja. On je bio glavni četnički vođa. Zatim mesar u njegovoj mesnici je strojio ljude. Kada su zatvorili ljude kod kina 19. i 20. studenoga, došla su dva autobusa iz Vukovara žena i muškaraca koje su u kuću tog Lalića zatvorili. Đorđe i Nikola Lalić su bili vlasnici te mesnice.“

Za takve strašne zločine koje su pobunjeni Srbi počinili u Dalju, nitko nije bio osuđen sve do lipnja 2012., kada je na kaznu zatvora od pet godina pravomoćno osuđen Čedo Jović, i to zbog nesprječavanja počinjenja zločina.
Pred Županijskim sudom u Osijeku je u tek u svibnju 2010. podignuta optužnica protiv pukovnika tzv. „JNA“ Enesa Tase, zbog ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika i civilnog stanovništva, a u studenom 2011. protiv Ljubinka R. i Vojislava G. iz Dalja, koje se tereti da su u kolovozu 1991. ušli u jednu obiteljsku kuću, svezali ruke i stavili nož pod grlo ocu pa natjerali njega, suprugu i djecu, kćer od 13 godina i sina od 10 godina, da gledaju silovanje svoje 20-godišnje kćeri i sestre.
Za zločine u Dalju se pred Haaškim sudom tereti i nedavno uhićeni dužnosnik srpskih okupacijskih vlasti Goran Hadžić, a poimenično prijavljeni zločinci i danas mirno žive u Dalju i Hrvatskom Podunavlju.

I bez osude zločinaca i zadovoljštine žrtvama, Srbi su u Dalju već 2009. postavili ćirilične javne natpise, a u ovom vremenu 2013., susjedni Grad mučenik Vukovar, ponovno postaje najbolnija hrvatska rana.

Unatoč moralno osnovanom protivljenju hrvatskih branitelja i šire hrvatske javnosti uvođenju dvojezičnosti i ćirilice u Vukovaru, kao i činjeničnim dokazima koji potvrđuju netočnost podatka o udjelu Srba u stanovništvu Vukovara, Predsjednik Vlade RH Zoran Milanović je 28. veljače 2013. hrvatskim braniteljima poručio da prestanu prijetiti i pokažu velikodušnost pobjednika.
Zar hrvatski branitelji, stradalnici i prognanici, koji su se vratili živjeti u Vukovar i Hrvatsko Podunavlje, već svojim suživotom s neosuđenim zločincima, sa svojim mučiteljima, silovateljima i ubojicama njihovih najmilijih, nisu iskazali najveću ljudsku i pobjedničku velikodušnost?
Tko je po mjerilima ovoga svijeta, u takvom suživotu pobjednik, a tko poraženi?
Gdje je pritom izostao poziv na velikodušnost Srbima iz Vukovara i okolice, koji se mirnom reintegracijom Hrvatskog Podunavlja valjda osjećaju poraženi, pa zato do današnjeg dana ne žele sudjelovati ni u vukovarskim i drugim spomen obilježavanjima, čime bi iskazali barem suosjećanje i poštovanje prema tolikim žrtvama Hrvata i drugih naroda, kad već ne žele pomoći u pronalaženju grobišta ubijenih i nasilno odvedenih stanovnika Vukovara?
Štoviše, neprestano se obeščašćuje svetost grobišta i spomenika žrtava, poput nedavnog barbarskog skrnavljenja spomen ploče na mjestu mnoštvene grobnice na farmi Lovas između Borova Sela i Dalja.

Gdje se izgubila tolika velikodušnost hrvatskih vlasti prema tim istim pobjednicima, kada se hrvatske branitelje progonilo, isporučivalo stranim sudištima i osuđivalo na teške kazne na temelju iskaza lažnih ili naručenih svjedoka ili krivotvorenja podataka, kada se najteže stradalnike proglašavalo lažnim braniteljima, a potom ih se objavom Registra branitelja, sve izložilo javnom linču i životnoj ugrozi, umjesto da moguće nezakonitosti u Registru utvrđuju za to nadležna državna tijela, kako se to čini u svim ostalim područjima života.

Izostanak svake želje hrvatskih vlasti za proglašenjem Grada Vukovara spomen područjem i odgovarajućim izmjenama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kao i drugih posebnih propisa, kojim izmjenama bi se njihova primjena ostvarivala u posebnom postupku i u oblicima koji bi onemogućili bilo kakvu ugrozu časti žrtava i osjećaja ljudi, ne upućuje na velikodušnost vlasti, već na druge razloge njihove podložnosti i ovisnosti prema mirnom reintegracijom poraženim Srbima, čime je stvoreno novo izvorište sadašnjeg društvenog sukoba, koje u budućnosti može prouzročiti i teže ugroze i nesreće.

Za Hrvatski program Radio Vatikana pripremio željko Tomašević, član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva